28/02/2026
HOLOKAUST
Prof. dr Nenad Glumbić: Osobe sa ometenošću – prve žrtve nacizma
Prof. dr Nenad Glumbić
- Osobe sa ometenošću bile su prve žrtve nacizma. Međutim, nacistička Nemačka nije bila prva koja je pokrenula takvu praksu. Imali su zakon koji je predviđao prisilnu sterilizaciju, ali praksa prisilne sterilizacije već je postojala u Americi, a zakon o prisilnoj sterilizaciji nije bio ni prvi evropski zakon te vrste. Neki ljudi možda neće verovati, ali mnogo pre Nemačke zakon o prisilnoj sterilizaciji uvele su, na primer, Švajcarska i Danska, i druge zemlje.
Prema tom zakonu, prisilnom sterilizacijom obuhvatani su: „slaboumni, šizofreni, manično-depresivni, nasledno slepi, nasledno gluvi, osobe sa teškim telesnim deformitetima, alkoholičari“ – i tim redom su i istrebljivani. Na primer, u specijalnim školama za gluve sterilisani su gluvi učenici, ali i oni za koje su postojali dokazi da gluvoća nije nasledna. Sterilisan je, recimo, učenik čija su oba roditelja bila čujuća, koji je imao stečenu gluvoću (zbog encefalitisa), ali ih to nije sprečilo da i njega sterilišu.
To je bio globalni mehanizam prisilne sterilizacije. Lekari su imali zadatak da na lokalnom nivou detektuju ove osobe, a za tu praksu dobijali su i materijalnu nadoknadu, pa im je bilo u interesu da identifikuju što veći broj ljudi. Smatra se da je oko 400.000 ljudi sterilisano, a često je dolazilo i do smrtnih ishoda. Najčešća tehnika sterilizacije bila je operativna, ali primenjivano je i ozračivanje hendikepiranih muškaraca koji su mislili da odlaze na zdravstveni pregled. Korišćene su i tehnike ubrizgavanja hemijskih supstanci direktno u tkivo, a osobe koje bi preživele imale su doživotne zdravstvene posledice.
To je bio jedan od tri sistematska načina uništavanja osoba sa invaliditetom.
Drugi program bio je program ubijanja hendikepirane dece. Osmišljen je još ranije. Postoje podaci da je Hi**er još dvadesetih godina razgovarao sa vodećim zdravstvenim stručnjacima o tome i da je govorio kako bi se sve to lakše sprovodilo u uslovima rata. Mehanizam je bio sličan kao kod sterilizacije: lekar na lokalnom nivou detektuje pacijenta, izveštaj se šalje u Berlin, gde se razvrstava na: odbijanje, prihvata se ubijanje deteta ili znak pitanja (slučaj nije jasan). Vremenom je tih znakova pitanja bilo sve manje.
Deca su upućivana u najbliži centar gde se sprovodila eutanazija, a roditeljima su potom slata pisma sa izrazima saučešća. U pitanju je bilo nemačko stanovništvo, ali se i među njima javljao otpor i želja da se takve situacije izbegnu. Program je trebalo da ostane tajan, ali se informacija proširila. Postoje svedočenja da su se deca u školama, kada su želela da uvrede jedni druge, govorila: „Po tebe će doći sivi autobus.“ Tim sivim autobusima prevožena su deca do mesta na kojima su ubijana.
Ubijani su na različite načine – često hemijskim sredstvima, ali bilo je i slučajeva sistematskog izgladnjivanja. Postojali su čak i posebni paviljoni za izgladnjivanje. Smatrali su da nema potrebe trošiti hemijska sredstva kada žrtve mogu da umru prirodno.
Treći program bio je „T4 program“ – program ubijanja odraslih hendikepiranih osoba, veoma razrađen sistem. Naziv nosi po ulici i zgradi broj 4 u Berlinu, gde je bio centar operacije. Tu je sve planirano, analizirano i organizovano kroz šest centara za ubijanje odraslih osoba.
Poslušajte celo predavanje 👉 https://youtu.be/AQRq36Dw43E?si=One1Z1KQMydu32zx
Muzej „21. oktobar“ i Spomen-park „Kragujevački oktobar“ organizovali su 29. januara 2026. godine osmi po redu program povodom obeležavanja Međunarodnog dana sećanja na žrtve Holokausta.
Ovogodišnji program nosio je naziv „Holokaust: nasleđe fašizma 8 – ANATOMIJA ISKLJUČIVANJA“ i bio je usmeren na analizu isključivanja kao jednog od ključnih mehanizama koji su prethodili masovnim zločinima i genocidu u vreme Trećeg rajha. Obaveza čovečanstva da uči iz prošlosti postaje sve veća u svetu u kojem odgovornost onih koji uvode društva u ratove, razaranja i stradanja sve više slabi. Upravo zato se učenje iz Holokausta, kao istorijske paradigme genocida i masovnih zločina, neprestano suočava sa novim etičkim i praktičnim izazovima, naročito u oblasti memorijalizacije.
Skup je bio posvećen prikazu i tumačenju načina na koji je nacistički režim identifikovao, kategorizovao i diskriminisao pojedince i grupe koje nisu odgovarale njegovoj predstavi „poželjnog“ čoveka. Žrtve sistema isključivanja bili su, između ostalih, Jevreji, Romi, ideološki nepodobni, homoseksualne osobe, duševni bolesnici, beskućnici, prosjaci, „asocijalni“, pacifisti, emigranti, kao i mnogi drugi koji su proglašavani nedostojnima života ili prisustva u javnom prostoru.
Други блок/ НЕДОСТОЈНИ ЖИВЉЕЊАдр Ненад Глумбић (Факултет за специјалну едукацију и рехабилитацију - Универзитета у Београду) – Особе са ометеношћу-прве жртве...