06/10/2026
TRINAEST GODINA VEDRA POZDRAV KOJI IDE PREMA ELBRUSU
Trinaest godina Vedra...
Godine ispunjene koracima,
stazama, vrhovima,
jutrima pod vedrim nebom
i večerima u kojima smo, umorni,
ali sretni, prepričavali doživljaje.
Trinaest godina prijateljstava
koja su nastajala negdje između uspona i silazaka,
između stijene i snijega,
u tišini planine
i uz vatru kraj planinarskog doma.
Ali ove godine
nećemo godišnjicu dočekati
onako kako smo navikli.
Neće biti one iste radosti.
Neće biti bezbrižnog smijeha.
Jer ove godine, naše Vedro je pretrpilo veliki gubitak, izgubilo je šest dragih prijatelja, šest članova Udruženja u kratkom periodu.
25. juli.
Datum koji je zauvijek promijenio
naša sjećanja na planinu.
Tamo, visoko iznad nas,
u zemlji snijega, leda i vjetra,
planina je uzela ono
što se nikada ne može vratiti.
Pet naših članova.
Pet naših prijatelja.
Pet ljudi čiji su životi bili isprepleteni
sa našim životima,
našim stazama
i našim Vedrom.
Meliha.
Alma.
Denis.
Almir.
Nermin.
Nisu to samo imena.
To su lica.
To su glasovi.
To su pogledi.
To su zagrljaji.
To su zajednički usponi,
dogovori, šale, planovi
i ona obična svakodnevica
koja tek nakon gubitka
postane dragocjena.
Njihov odlazak nije samo gubitak
njihovih porodica i najbližih.
To je nenadoknadiv gubitak
za njihove prijatelje,
za Vedro,
za Gorsku službu spašavanja,
za planinarsku zajednicu
i za sve one koji su ih
na bilo koji način sreli
na svom životnom putu.
Elbrus će od tog dana
za nas zauvijek imati drugo lice.
Lice planine
koja nas je učila poniznosti,
ali nas je ovoga p**a
naučila i koliko čovjek može izgubiti.
Ipak...
Ne želimo da ih pamtimo samo
po posljednjem danu.
Pamtit ćemo ih po životu.
Po svemu što su bili.
Po tragovima koje su ostavili.
Po ljudima kojima su pomagali.
Po planinama koje su voljeli.
Po prijateljstvima koja su stvarali.
Jer čovjek ne odlazi onda
kada mu se ugasi život.
Odlazi tek onda
kada nestane iz sjećanja.
A oni neće nestati, kao što neće ni naš Senad, koji je preselio na bolje mjesto, da hodi nebeskim visinama.
Meliha će živjeti
dok god je se neko sjeti.
Alma će živjeti
dok god neko spomene njeno ime.
Denis će živjeti
dok god neko sačuva uspomenu na njegov osmijeh.
Almir će živjeti
dok god neko krene stazom
kojom je on nekada prošao.
Nermin će živjeti
dok god među nama postoji
priča o čovjeku koji je volio planinu.
I Senad će živjeti dok god neko bude gonio kolonu.
I zato danas,
na trinaestu godišnjicu našeg Vedra,
ne slavimo samo godine iza nas.
Danas zastajemo.
Okrećemo se prema Elbrusu
i u tišini šaljemo pozdrav.
Pozdrav našim prijateljima.
Pozdrav našim planinarima.
Pozdrav našim Vedrašima.
Jer tamo gdje se završavaju riječi,
ostaje sjećanje.
A dok god hodamo,
dok god gledamo prema vrhovima,
dok god jedni drugima pružamo ruku
na usponu i silasku,
dio njih će hodati s nama.
Možda ih više nećemo vidjeti
na početku staze.
Možda nećemo čuti njihove korake
iza sebe.
Ali bit će tu.
U svakom usponu.
U svakom vrhu.
U svakom zagrljaju.
U svakom povratku kući.
I zato...
Draga Meliha, Alma, Denise, Almire, Nermine i Senade,
gdje god da ste,
ovdje ste.
U nama.
U našim pričama.
U našim suzama.
U našim osmijesima.
U svakom koraku koji napravimo
sa sviješću koliko je život dragocjen.
Mi ćemo nastaviti hodati.
Ne zato što smo vas zaboravili,
nego upravo zato što vas pamtimo.
Vedro će i dalje hodati.
A jedan dio tog p**a
zauvijek će nositi vaše tragove.
Neka vam je rahmet duši
i vječni mir.
A nama ostaje obaveza
da vas ne zaboravimo.
Jer dok god živite u našim sjećanjima, živi ste i vi.
I nikada nećete prestati biti dio nas.
Sretan nam 13. rođendan, Vedro.
Ove godine bez velike buke.
Sa spuštenim pogledom,
ali uspravnim srcem.
Pozdrav do neba.
Pozdrav do Elbrusa.
Pozdrav do vječnosti.
Vaše Vedro.
