06/06/2026
NAPADI NA BOSNU I "NEVJERNE ARIJANE" 1405.g PREDVODJENI UGARIMA TE POLJSKIM PLAĆENICIMA ZAJEDNO SA SRPSKIM DESPOTOM STEFANOM LAZAREM
-Piše beogradska "Otačbina" 1880.g
– Među tim zbili su se u Bosni događaji, koji su imali vrlo velikog uticaja na političku radnju Stevanovu i još ga jače zbližili sa Žigmundom. Pomenuli smo da su bosanska vlastela zbacila (1404) kralja Ostoju, što je se izmirio sa Žigmundom i priznao vrhovnu vlast ugarsku nad Bosnom.
Novi kralj Tvrtko II Tvrtković, nezakoniti sin najvećeg vladaoca bosanskog, Stepana Tvrtka І, primi stranu Žigmundova protivnika, napuljskog kralja Vladislava. S toga Žigmundo odluči, da silom povrati ugarski uticaj u Bosni.
2 maja 1405 znalo se i u Dubrovniku, da, „велнке вонске прнправлѩ“, a u pismu svom od 31 istog meseca Žigmundo izrekom veli, da će s vojskom protiv, kraljevine Rame ili Bosne, da ispravi i vaspostavi granice svoje kraljevine”, (Rad IV, 84).
I doista, negde u septembru 1405, udare dve ugarske vojske na Bosnu: jedna na Bihać, a druga na grad Srebrnik.
Ova vojna nije imala velikog uspeha za ugarsku vojsku, koja je pre novembra morala ostaviti Bosnu, a samo je grad Srebrnik ostao u ugarskim rukama, i u njemu se držala ugarska posada. Da ugarska vojska nije najbolje prošla u Bosni, vidi se naročito iz odgovora, koji je dubrovačka opština poslala u Novembru 1405 godine, na pismo velikog vojvode bosanskog, Sandalja Hranjića. U tom odgovoru veli opština, da joj je milo bilo, kad je videla iz pisma njegova, da se kralj, herceg Hrvoje i ostali dubrovački prijatelji u Bosni nalaze „у добру стању и добру здрављу“,
pa dodaje: „Što nam za Ugre pišete vaša milost, svedok je onaj koji je tvorac svetu, da bismo se radovali, kako bi svi narodi koliko ih je god, s bosanskom državom bili u svakoj dobroj ljubavi i miru, a naročito Ugri, jer po vašoj milosti u svakom vašem dobru bili bismo i jesmo mi učesnici“. (Puc. I, 70; Upor. Rad IV, 86–87.)
Ovaj neuspjeh i neprestani napadaji Bosanaca na ugarsku posadu u Srebreniku pokrenu Žigmunda, da posljednje godine dana, iznova udari na Bosnu. To je moglo biti u avgustu 1407, jer 12. septembra nalazimo Žigmunda u vojnom stanu „blizu grada Bobovca“ (prope castrum Babuncz), a 5. oktobra „pokraj reke Vrbasa“ (iuxta fluvium Orbaoz; Engel, loc. cit. 358.).
Napadaj ugarske vojske bio je, po svoj prilici iznenadan, te joj se Bošnjaci u prvi mah nisu mogli ozbiljno oduprijeti; malj ako je nisu namerno pustili, da uđe dublje u zemlju. No ma kako bilo, Žigmundo je, ili iz straha da ga prikupljena bosanska vojska sasvim ne opkoli, ili zbog oskudice u hrani, ili zbog ma kakve druge nedaće, morao ostaviti Bosnu prije svršetka oktobra, jer 29. ovog mjeseca opština dubrovačka, u odgovoru na pismo bosanskog vojvode Sandalja, veli:
„Što pišete za gospodina kralja Žigmunda, jer pođe preko svih, volja htenje Božje bilo je, i nama je mnogo drago, da među zli i njima krv ne bude se prolila“.
Uverivši se po drugi put, da se Bosna ne može lako savladati, Žigmundo se stade ozbiljnije spremati na vojnu. Na njegovu raniju molbu da ga papa potpomogne svojom vlašću u ratu protiv «nevernih Arijana, Maniheja», pod kojima se razumevahu patareni bosanski, Grgur XII izda, 9 novembra 1407, poziv na Hrišćane u korist kraljevu.
Pošto je 9 februara 1408, republika Mletačka odbila ponuđeni joj savez, Žigmundo stade prikupljati vojsku u svojoj kraljevini. Osim te vojske uzeo je pod najam i poljskih četa, među čijim se vojvodama poimenice spominje hrabri Zaviša Crni, koji je docnije poginuo pri opsadi Golupca.
Obezbedivši sebi moralnu potporu papinu i prikupivši silnu vojsku, po Vindeku 60.000 (sam kralj veli da je vojevao validissimo exercitu), pod izgovorom da vojuje za katoličku veru, Žigmundo, u drugoj polovini leta 1408 godine, pređe iz Slavonije u Bosnu i, uz reku istog imena, uputi se u srce bosanskog kraljevstva.
Bosanska vojska dočeka neprijatelja kod Dobora, ali bude loše sreće. Bitka bude izgubljena, i sam kralj sa 126 odličnih plemića pade u ruke pobediocu. Pogubiv pomenutu vlastelu i baciv njihova telesa u Bosnu, Žigmundo razdeli vojsku na više odeljenja, te je za kratko vreme «mnoge varoši i gradove iz bosanskih ruku otela» (Rad IV, 97).
Među tim kralj Ostoja, koji je dotle živeo u Bobovcu, poglavito uslugama vojvode humskog Đurđa Radivojevića (za njim je bila Vladika, unuka kralja Dabiše po kćeri Stani) i brata mu kneza Vukića, dokopa se iznova bosanskog prestola. Između njega i Žigmunda ne dođe do rata – Bosna je iz nova priznala nad sobom vrhovnu vlast ugarsku, a ugarska je vojska ostavila Bosnu prije oktobra iste godine (Rad IV, 98).
A kako se ponašao Despot Stevan za bosansko-ugarskih ratova? Ako uzmemo u obzir da je Žigmundo tražio mletački savez, papsku potporu i najimao Poljake, samo da bi mogao savladati Bošnjake; da je despot Stevan dužan bio pomagati ugarskom kralju, po ugovoru od 1403, za ustupljeni Beograd s dotičnom oblašću; svedožbu Žigmundovu, da je Stevan „u svima njegovim mučnim ratovima, srećnim i nesrećnim… imanje i ličnost i sva dobra svoja i svojih“ izlagao; tvrđenje sekretara kraljeva (Vindeka), da je Stevan doista pomagao ugarskoj vojsci da pobedi Bosnu (uzgred budi rečeno, da on pogrešno piše, da se rat ugarsko-bosanski 1408 dovršio) i da je Žigmundo posle rata iste godine došao u Srbiju, da još jače utvrdi prijateljske veze sa Stevanom; najposle, da je, 12. decembra 1408, Žigmundo odlikovao Stevana ordenom „zlatnoga zmaja“ prve klase, a to se odličje davalo samo 24 najznatnijih ugarskih velikaša — onda možemo pouzdano reći, da je u vojni od 1408 pomagao Žigmundu i despot Stevan.