20/02/2025
Ističem nepravdu prema meni i pozivam druge da ispricaju svoju pricu:
Moja borba protiv nepravde: Glas onih koje sistem zaboravlja
Zamislite da izgubite dio sebe. Zamislite da nakon toga ne izgubite samo zdravlje, već i prava, dostojanstvo i podršku koju biste trebali imati. To nije samo moja priča – to je surova realnost u kojoj živim već dvije decenije.
Godine 2005. suočio sam se s osteosarkomom, a posljedica je bila nadkoljena amp**acija. Postajem 100% invalid i imam primanja od 330 KM. Nedovoljno za normalan život, ali bar nešto. No, onda dolazi nova borba – ona s birokratijom. 2009. godine, revizijom mi smanjuju invaliditet na 70%, bez obzira na to što se moje stanje nije promijenilo noga nije narasla. Time gubim svaku pomoć i svako pravo. Tada počinje moj hod kroz lavirint nepravde, koji traje i danas.
Punih 15 godina bio sam bez ikakvih primanja. Bez ikakve podrške. Bez ičega ! Ipak, borio sam se. Snalazio sam se kako sam znao i umio. Moja sredina to zna, svi koji me poznaju znaju kroz šta sam prolazio za moju upornost i snalazljivost. Ali šta je s onima koji nisu imali snage ni mogućnosti da se izbore sami? Šta je sa mojim kolegama koji su, bez ičije pomoći, ostavljeni da preživljavaju kako znaju? Gdje je sistem ?
Tri p**a sam tražio reviziju kako bih dobio bar 80% invaliditeta, što bi mi omogućilo povlastice pri uvozu auta jednom u 5 god i parking karticu, pravo na samo malo pomoći, malo dostojanstva. Tri p**a su me odbili. Godine 2024 ., ponovo tražim reviziju. I onda, odjednom, "preporuka", "veza" – i evo mi 90% invaliditeta. Kao da mi čine uslugu. Kao da bih trebao biti zahvalan. Kao da moja borba nije bila stvarna. A šta sam dobio? 130 KM invalidnine i 40 KM ortopedskog dodatka – ukupno 170 KM mjesečno. Je li to cijena mog života kroz svu borbu? Mog dostojanstva?
Kao osoba s amp**acijom, država mi daje 2000 KM svakih pet godina za ortopedska pomagala po pitanju samo proteze. A moja proteza je koštala 20.000 KM ove godine . Da ne govorim koliko ih je bilo potrebno od moje 13. do 23. godine, dok sam bio u razvoju. Ko je pokrio te troškove? Ko će ih pokriti ubuduće?
Ovo nije samo moj vapaj – ovo je glas svih nas koji smo prošli kroz sistem koji nas tretira kao teret. Ali mi nismo teret. Mi smo borci! Borci protiv bolesti, borci protiv predrasuda, borci protiv nepravde.
Dosta je šutnje. Vrijeme je da se čuje istina!
Podijelite ovu moju priču,i vi drage kolege vasu,dosta je više. Neka sistem konačno vidi !!!