08/10/2026
MILORAD DODIK NAKON IZBORA 2026: POLITIČKA MOĆ BEZ FUNKCIJE, NOVA GEOPOLITIČKA RAČUNICA I OPASNOST OD TIHOG RAZGRAĐIVANJA BOSNE I HERCEGOVINE
Zašto je Dodik politički preživio vlastitu pravosudnu krizu, šta želi od Washingtona, Moskve, Beograda i evropskih partnera, može li ostvariti otcjepljenje Republike Srpske i koji se njegovi potezi realno mogu očekivati u narednih šest do dvanaest mjeseci?
Dodikovo političko preživljavanje i jedna mnogo veća opasnost
U političkoj historiji Bosne i Hercegovine malo je ličnosti koje su toliko dugo uspijevale pretvarati institucionalne krize u vlastitu političku prednost kao Milorad Dodik. Njegova politička karijera obilježena je promjenama ideoloških pozicija, sukobima s međunarodnom zajednicom, osporavanjem državnih institucija i neprekidnim nastojanjem da pitanje ustavnog položaja Republike Srpske ostane u samom središtu političkog života zemlje.
Ipak, oktobar 2026. donosi novu i po mnogo čemu paradoksalnu situaciju.
Dodik više nije predsjednik Republike Srpske. Pravosnažna presuda i zabrana obavljanja javnih funkcija ograničile su njegov formalni politički položaj. Međutim, rezultati općih izbora održanih 4. oktobra pokazuju da nije izgubio ono što za političkog lidera često predstavlja najvažniji izvor moći: organizovanu stranku, stabilnu izbornu bazu i sposobnost da utiče na odluke institucija putem svojih političkih saradnika.
Preliminarni rezultati potvrdili su snažan položaj SNSD-a, izbornu prednost Save Minića u utrci za predsjednika Republike Srpske i Željke Cvijanović za srpskog člana Predsjedništva BiH.
To predstavlja više od običnog izbornog uspjeha.
Pokazuje da se Dodikov politički sistem može održavati i kada njegov tvorac neposredno ne zauzima ključnu državnu ili entitetsku funkciju.
Ali upravo tu počinje suštinsko pitanje ove analize.
Da li će Dodik obnovljeni politički legitimitet koristiti prvenstveno za očuvanje vlasti i ekonomsko-političkih interesa ili će, ohrabren promjenama u međunarodnim odnosima, nastaviti pokušaje postepenog izdvajanja Republike Srpske iz ustavnog sistema Bosne i Hercegovine?
Odgovor se ne može pronaći samo u njegovim izjavama. Potrebno je razumjeti odnos političke moći, međunarodnih interesa, pravnih ograničenja, ekonomskih zavisnosti i institucionalnih slabosti same Bosne i Hercegovine.
Moja centralna analitička teza glasi:
Najveća opasnost Dodikove politike nije u tome što bi Republika Srpska sutra mogla postati međunarodno priznata nezavisna država, nego u mogućnosti da se Bosna i Hercegovina postepeno pretvori u državu čije institucije postoje, ali sve teže mogu djelovati bez političkog pristanka onih koji osporavaju njihov autoritet.
I. Dodikova stvarna moć: politički centar izvan formalnih institucija
Formalna politička funkcija i stvarna politička moć nisu uvijek isto.
U ustavno uređenim državama autoritet proizlazi iz institucija, zakona i demokratskih procedura. Međutim, u političkim sistemima s izrazito snažnim stranačkim liderima odlučivanje se često premješta iz formalnih institucija u uži krug političkih centara moći.
Dodik je tokom dvije decenije razvio upravo takav model.
SNSD nije samo izborna organizacija. On je istovremeno politička mreža koja povezuje entitetsku administraciju, lokalne vlasti, javna preduzeća, kadrovska imenovanja i dio poslovnog okruženja Republike Srpske.
To ne znači da svaki dio tog sistema djeluje neposredno po Dodikovom nalogu, ali znači da snažna institucionalna povezanost i politička zavisnost mogu održavati njegov autoritet i bez formalne javne funkcije.
Takav položaj omogućava mu da odgovornost za svakodnevno upravljanje formalno pripada drugim funkcionerima, dok se strateški politički pravac i dalje povezuje s njegovim liderstvom.
Istovremeno, Dodik je razvio izuzetno djelotvoran mehanizam političke mobilizacije.
Kada se suoči s pravosudnim ili političkim pritiskom, sukob nastoji predstaviti ne kao pitanje vlastite odgovornosti, nego kao pitanje ugroženosti Republike Srpske.
Time se politička rasprava prebacuje s odgovornosti pojedinca na kolektivni identitet.
Za dio biračkog tijela takva retorika ima snažno mobilizacijsko djelovanje, naročito kada se oslanja na historijska iskustva, nepovjerenje prema institucijama u Sarajevu i strah od smanjivanja entitetske autonomije.
Ipak, ta strategija ima granice.
Rezultat SNSD-a nije dokaz da svi građani Republike Srpske podržavaju Dodikovu politiku, niti da bi građani koji podržavaju autonomiju RS nužno prihvatili visoke ekonomske i sigurnosne troškove pokušaja otcjepljenja.
Drugim riječima, Dodik ima široku mogućnost da oblikuje političke stavove, ali ne i neograničeno pravo da u ime stanovništva Republike Srpske odlučuje o međunarodnim granicama države.
Njegova snaga nalazi se u političkoj organizaciji. Njegova ranjivost počinje ondje gdje političku mobilizaciju mora pretvoriti u pravno održive i međunarodno prihvatljive odluke.
II. Geopolitički zaokret: Dodik ne traži samo saveznike, nego prostor za novu trgovinu
Dodikova međunarodna politika često se pojednostavljeno prikazuje kao bezuslovna vezanost za Moskvu i Beograd. Takva ocjena objašnjava važan dio njegovog političkog ponašanja, ali ne i cjelinu.
Njegova sadašnja strategija može se razumjeti kao pokušaj održavanja više međunarodnih kanala istovremeno.
Rusija pruža diplomatsku i političku podršku. Srbija predstavlja najbliže regionalno uporište. Američki politički i lobistički krugovi otvaraju mogućnosti za pregovore, a pojedini evropski partneri mogu pomoći da se izbjegne potpuna međunarodna izolacija.
Ovi odnosi nisu jednako snažni niti imaju jednake ciljeve.
Washington: od sankcija prema pregovorima, ali ne nužno prema savezništvu
Jedan od najvažnijih događaja za razumijevanje sadašnjeg Dodikovog položaja jeste promjena američkog pristupa.
Administracija Donalda Trumpa ukinula je 2025. sankcije Dodiku, uz politički dogovor čiji su elementi uključivali povlačenje s predsjedničke funkcije i odustajanje od dijela spornih secesionističkih propisa. Financial Times opisuje taj razvoj kao značajan zaokret ranije američke politike prema Balkanu.
Ova promjena omogućila je Dodiku da predstavi ranije sankcije kao politički pritisak koji je uspio prevazići.
Međutim, iz američke perspektive taj potez mogao je imati sasvim drugačiju svrhu: smanjivanje neposredne krize i postizanje konkretnog političkog ustupka, bez dugoročnog vezivanja Washingtona za Dodikove ciljeve.
Posebno je zanimljiva uloga plaćenog lobiranja.
Prema izvještaju Financial Timesa od 8. oktobra 2026, kompanija Continental Strategy, povezana s osobama iz Trumpovog političkog okruženja, ugovorila je zastupanje interesa Republike Srpske za 35.000 dolara mjesečno. Izvještaj također ukazuje na politički osjetljive veze pojedinih savjetnika i članova američkog političkog establishmenta.
Ovdje je neophodna preciznost.
Pristup američkim lobistima nije isto što i podrška američke države. Kontakti s pojedincima bliskim predsjedniku nisu isto što i zvanična promjena američke politike prema teritorijalnom integritetu BiH.
Dodik očigledno nastoji povećati vlastitu pregovaračku vrijednost predstavljajući Republiku Srpsku kao partnera konzervativnim, suverenističkim i poslovno orijentisanim političkim krugovima u SAD-u.
Moguće je da želi postići šire razumijevanje za entitetsku autonomiju, ograničavanje uloge OHR-a i dodatnu decentralizaciju Bosne i Hercegovine.
Ali iz dostupnih činjenica ne proizlazi da Washington podržava jednostrano otcjepljenje RS.
Dodik je dobio priliku da razgovara s novim centrima američkog utjecaja. Nije dobio međunarodnu garanciju za promjenu granica Bosne i Hercegovine.
Moskva: velika politička podrška, ograničena praktična korist
Dodikova veza s Rusijom ima dublju geopolitičku logiku.
Za Moskvu Republika Srpska predstavlja važnu tačku utjecaja na Balkanu. Njen politički položaj omogućava Rusiji da održava prisustvo u regiji, utiče na rasprave o NATO-u i podupire aktere koji osporavaju određene elemente zapadne politike.
Za Dodika, ruska podrška predstavlja diplomatsku protivtežu zapadnim pritiscima.
Međutim, ne treba precjenjivati mogućnost Rusije da neposredno oblikuje stanje u BiH.
Bosna i Hercegovina nalazi se u evropskom okruženju, ima ekonomske veze prvenstveno s evropskim tržištem, a sigurnosne okolnosti bitno se razlikuju od prostora na kojima Rusija ima neposredno vojno prisustvo.
Rusija može podržavati Dodikove političke zahtjeve, osporavati pojedine međunarodne odluke i koristiti diplomatske instrumente.
To, međutim, nije isto što i sposobnost da osigura funkcionalnu, međunarodno priznatu i ekonomski održivu nezavisnu Republiku Srpsku.
Iz perspektive Moskve, politički utjecaj može biti koristan i bez formalnog otcjepljenja.
Upravo zato je sasvim moguće da dugotrajna institucionalna nestabilnost BiH Rusiji donosi više geopolitičke koristi nego neizvjesna secesionistička avantura.
Srbija: podrška Republici Srpskoj nije isto što i spremnost na međunarodnu konfrontaciju
Srbija je za Dodika posebno važna zbog historijskih, nacionalnih, političkih i ekonomskih veza.
Ipak, Beograd mora voditi računa i o vlastitim odnosima s Evropskom unijom, regionalnoj sigurnosti, investicijama, trgovini i međunarodnom položaju.
Za svaku srbijansku vlast postoji značajna razlika između podrške ustavnim nadležnostima Republike Srpske i podrške jednostranoj promjeni granica BiH.
Zbog toga je vjerovatnije očekivati nastavak diplomatske, političke i simboličke saradnje nego otvoreno priznanje otcjepljenja.
Dodik može računati na snažne veze s političkim strukturama Srbije, ali ne smije se pretpostaviti da bi Beograd prihvatio svaki njegov potez bez obzira na posljedice.
Mađarska: kraj jednog posebnog političkog odnosa
Promjena vlasti u Budimpešti dodatno je izmijenila Dodikov međunarodni položaj.
Viktor Orbán bio je važan politički partner Republike Srpske, posebno zbog spremnosti da se suprotstavlja dijelu evropskih političkih pritisaka.
Nakon dolaska Pétera Magyara na čelo mađarske vlade 2026. godine, taj oslonac postao je neizvjestan. Nova vlada pokazuje snažniju proevropsku orijentaciju i drugačiji pristup energetskim i geopolitičkim odnosima.
Zbog toga Dodik može pokušati očuvati poslovne i institucionalne veze s Mađarskom, ali više nema iste razloge za očekivanje bezuslovne političke zaštite iz Budimpešte.
Ova promjena posebno je važna zato što mu smanjuje mogućnost da pojedinačne evropske zemlje koristi kao oslonac u sukobima sa širom evropskom politikom prema BiH.
III. Otcjepljenje: stvarni cilj, pregovarački instrument ili trajna politička prijetnja?
Da bi se razumjela Dodikova politika, potrebno je razlikovati tri stvari: ono što javno najavljuje, ono što može pokušati provesti i ono što je u stvarnosti moguće ostvariti.
Dodik godinama govori o samostalnosti Republike Srpske, osporava pojedine nadležnosti državnih institucija i insistira na tumačenju Daytona koje državnu strukturu Bosne i Hercegovine nastoji svesti na što uži okvir.
Takva politika ima dvostruku funkciju.
Unutar Republike Srpske održava biračku mobilizaciju i predstavlja SNSD kao najvažnijeg zaštitnika entitetske autonomije. Na državnom i međunarodnom nivou stvara pritisak na političke partnere, nudeći povremeno smanjivanje tenzija u zamjenu za određene ustupke.
Međutim, bilo bi pogrešno sve secesionističke poruke smatrati isključivo političkom predstavom.
Postoje i konkretni postupci koji pokazuju pokušaje međunarodnog afirmisanja ideje nezavisnosti.
Posebno je značajna odluka Ustavnog suda BiH od 25. septembra 2026, kojom je budžetsko finansiranje lobiranja radi ostvarivanja neustavnih ciljeva ocijenjeno nesaglasnim s Ustavom BiH. Predmet je uključivao ugovor predstavništva RS u Beču s lobističkom firmom Dickens & Madson. Ministar vanjskih poslova BiH prethodno je upozorio Vijeće sigurnosti UN-a da je u takvim aktivnostima nezavisnost Republike Srpske predstavljena kao krajnji cilj.
Ova činjenica mijenja dubinu analize.
Ako se javno zagovaranje nezavisnosti povezuje s lobističkim ugovorima i finansijskim angažmanom, onda je riječ o aktivnosti koja nadilazi običnu predizbornu retoriku.
Ipak, ne postoji jednostavan put kojim bi političko lobiranje moglo zamijeniti međunarodno pravo.
Ustav Bosne i Hercegovine potvrđuje kontinuitet države, njen suverenitet i postojeće međunarodno priznate granice. Republika Srpska je ustavni entitet, a ne suverena država kojoj je dodijeljeno jednostrano pravo otcjepljenja.
Čak ni eventualni entitetski referendum ne bi sam po sebi proizveo ustavnopravnu nezavisnost.
Postavlja se zato drugačije pitanje: ako Dodik zna da je neposredno otcjepljenje izuzetno teško ostvarivo, zašto neprestano održava tu temu?
Zato što i neostvarena prijetnja može biti snažan politički instrument.
Prijetnjom otcjepljenjem moguće je nastojati izmijeniti pregovarački okvir. Umjesto rasprave o tome kako država treba efikasnije funkcionisati, politički protivnici mogu biti dovedeni u situaciju da prvenstveno pokušavaju spriječiti još dublju krizu.
U takvom odnosu ono što bi u redovnim okolnostima predstavljalo neprihvatljivo institucionalno slabljenje države može se pokušati predstaviti kao razuman kompromis u poređenju s formalnom secesijom.
Dodikova secesionistička politika zato može donositi političke koristi i bez proglašenja nezavisnosti. Njena stvarna vrijednost za njega može biti sposobnost da stalno mijenja granice onoga o čemu su drugi politički akteri spremni pregovarati.
To ne dokazuje da formalna secesija nije njegov cilj. Pokazuje, međutim, zašto bi mu i dugotrajno održavanje prijetnje moglo odgovarati.
IV. Novi odnos snaga u BiH: ko će Dodiku omogućiti utjecaj na državnu vlast?
Nakon izbora 4. oktobra najvažnije političko pitanje više nije samo ko je osvojio najviše glasova, nego ko može sastaviti parlamentarne većine i upravljati složenim mehanizmima državnog odlučivanja.
Za Dodika su pritom važna tri institucionalna prostora.
Prvi je Republika Srpska, u kojoj SNSD nastoji očuvati vodeću ulogu i kontinuitet entitetske vlasti.
Drugi je Predsjedništvo BiH, u kojem Željka Cvijanović predstavlja značajan politički oslonac njegove stranke, uz ustavne mogućnosti koje proizlaze iz položaja srpskog člana Predsjedništva.
Treći je Parlamentarna skupština BiH, naročito Dom naroda, čiji sastav i način odlučivanja mogu imati presudan značaj za donošenje zakona i funkcionisanje državne vlasti.
SNSD ne mora kontrolisati cijelu državu da bi imao snažan pregovarački položaj. Dovoljno je da njegov pristanak ili pristanak njegovih političkih partnera bude neophodan za određene odluke.
Ali to zavisi od stvarne raspodjele mandata, entitetskog glasanja, sastava klubova i koalicijskih odnosa, a ne samo od izbornog rezultata SNSD-a.
Posebno mjesto zauzima HDZ BiH.
Tokom ranijih saziva državne vlasti između SNSD-a i HDZ-a postojala je politička saradnja u nizu važnih pitanja. Takva saradnja može se nastaviti i nakon izbora, ali nije unaprijed određena.
HDZ ima vlastite političke ciljeve, prvenstveno u vezi s izbornim zakonodavstvom, položajem hrvatskog konstitutivnog naroda i raspodjelom političke moći.
Zajednički interes za pojedina pitanja ne znači potpunu podudarnost političkih programa, posebno kada je riječ o otcjepljenju RS.
Za Dodika bi politički najkorisnija bila situacija u kojoj državna koalicija zavisi od SNSD-a, dok se odgovornost za institucionalne blokade može rasporediti između više političkih aktera.
U takvim okolnostima mogao bi istovremeno učestvovati u vlasti i osporavati određene nadležnosti te iste države.
To je jedan od najvažnijih paradoksa političkog sistema Bosne i Hercegovine: pojedine političke stranke mogu biti dio izvršne vlasti, a istovremeno voditi politiku koja ograničava djelotvornost institucija u kojima učestvuju.
Odluka o tome hoće li se taj model nastaviti zavisit će i od SDA, SDP-a, NiP-a, Naše stranke, DF-a, SBiH i drugih političkih subjekata, kao i od ustavnih i izbornih pravila formiranja vlasti.
Zbog toga bi bilo previše jednostavno svu odgovornost za buduće funkcionisanje Bosne i Hercegovine unaprijed vezati isključivo za Dodika.
On može biti glavni pokretač određenih kriza, ali njihova politička djelotvornost zavisi i od odgovora drugih aktera.
V. Šta realno treba očekivati od Dodika: deset mogućih poteza
Ovaj dio predstavlja najvažniju procjenu naredne faze. Potezi nisu predstavljeni kao potvrđeni tajni plan niti kao događaji koji će se sigurno desiti. Radi se o scenarijima izvedenim iz njegovog dosadašnjeg ponašanja, novog izbornog rezultata, međunarodnih odnosa i postojećeg institucionalnog okvira.
1\. Učvršćivanje vlasti preko novih funkcionera
Vrlo izgledno
Najprije treba očekivati konsolidaciju SNSD-a nakon izbora i pokušaj da se ključne političke funkcije popune osobama koje održavaju kontinuitet postojeće politike.
Dodiku je važno dokazati da gubitak javne funkcije nije značio gubitak političke kontrole. Stoga se može očekivati njegovo intenzivno prisustvo u stranačkim odlukama, pregovorima i javnoj komunikaciji.
Politička korist za njega bila bi očuvanje autoriteta bez neposrednog preuzimanja dužnosti koja mu je pravosnažnom presudom zabranjena.
2\. Pregovaranje o državnoj vlasti iz pozicije snage
Vrlo izgledno
Dodik će vjerovatno nastojati da SNSD ostane važan ili nezaobilazan faktor formiranja vlasti na nivou BiH.
U tim pregovorima mogla bi se otvarati pitanja raspodjele ministarskih mjesta, rukovodećih funkcija, prioriteta reformskih zakona i političkih garancija u pogledu pojedinih nadležnosti.
Posebno treba pratiti hoće li se koalicijski dogovor zasnivati na konkretnom programu rada ili na međusobnom priznavanju političkih sfera utjecaja.
# # # 3\. Selektivne blokade važnih državnih odluka
Vrlo izgledno
Umjesto potpune i stalne blokade svih državnih organa, politički racionalniji instrument predstavljaju ciljane blokade.
Moguće mete političkog uslovljavanja jesu pojedini evropski zakoni, imenovanja, reformske odluke, budžetska pitanja i nadležnosti pravosudnih institucija.
Takve blokade mogu se smjenjivati s privremenim dogovorima, omogućavajući Dodiku da istovremeno održava politički pritisak i izbjegava odgovornost za potpun institucionalni zastoj.
4\. Pojačano lobiranje u Washingtonu
Vrlo izgledno
Postojeći lobistički angažmani ukazuju na ozbiljno nastojanje da se promijeni međunarodna percepcija Republike Srpske i Dodikovog političkog položaja.
Realno je očekivati nastavak kontakata s američkim konzervativnim krugovima, pokušaje afirmisanja entitetske autonomije i traženje podrške za ograničavanje međunarodnog nadzora.
Takve aktivnosti mogu biti politički djelotvorne i bez američkog prihvatanja secesije.
5\. Nastavak osporavanja OHR-a
Vrlo izgledno
Odlazak Christiana Schmidta i činjenica da dužnost visokog predstavnika privremeno obavlja Louis Crishock otvaraju prostor za nova politička nadmetanja.
Dodik bi mogao insistirati na promjeni karaktera međunarodnog nadzora i ograničavanju intervencionističkih ovlaštenja visokog predstavnika.
Međutim, Crishock je javno potvrdio da posjeduje puni mandat i bonska ovlaštenja, što znači da promjena osobe nije automatski ukinula instrumente OHR-a.
6\. Obnavljanje sporova o državnim nadležnostima
Izgledno
Moguće je ponovno otvaranje pitanja prenesenih nadležnosti, pravosudnih institucija, državne imovine i odnosa državnog i entitetskog zakonodavstva.
Takvi sporovi posebno su politički korisni kada se mogu predstaviti kao odbrana izvornog Daytona.
Međutim, jednostrano neprovođenje obavezujućih odluka državnih institucija ili Ustavnog suda ne bi bilo legitimna ustavna reforma.
7\. Intenziviranje odnosa sa Srbijom i Rusijom
Izgledno
Nastavak političkih susreta, zajedničkih manifestacija, ekonomske saradnje i diplomatskih kontakata omogućava Dodiku da pokaže kako nije međunarodno izolovan.
Posebno bi mogao koristiti te odnose kao protivtežu pritiscima iz Sarajeva i evropskih institucija.
Ipak, njihovo postojanje ne dokazuje dogovor o otcjepljenju.
8\. Nova inicijativa o statusu ili samostalnosti RS
Moguće
Održavanje secesionističke teme politički mu odgovara, pa se mogu očekivati nove deklaracije, rezolucije, političke platforme ili najave referenduma.
Ne mora biti riječ o neposrednoj odluci o nezavisnosti. Vjerovatnija je inicijativa kojom se povećava pregovarački pritisak i testira reakcija državnih institucija i međunarodnih partnera.
Takav potez postao bi ozbiljniji rizik ako bi ga pratili konkretni propisi ili pokušaji preuzimanja državnih nadležnosti.
9\. Pokušaj institucionalnog razdvajanja
Moguć, visok rizik
Najopasniji razvoj bio bi pokušaj stvaranja paralelnih institucija ili sistematskog odbijanja provođenja državnih odluka.
Takav proces mogao bi izazvati ozbiljnu ustavnu krizu i međunarodnu reakciju.
Njegova vjerovatnost zavisi od političkih uslova i spremnosti nadležnih institucija da provode postojeći pravni poredak.
10\. Formalno proglašenje nezavisnosti
Manje izgledno, najteže posljedice
Neposredni pokušaj secesije smatra se manje izglednim od prethodnih poteza, jer bi mogao ugroziti ekonomske, političke i sigurnosne interese same Republike Srpske.
Ipak, njegova mala vjerovatnost ne znači da se mogu zanemariti posljedice.
Posebno bi opasna bila pogrešna procjena da međunarodna zajednica neće reagovati ili da bi pojedini strani politički partneri automatski podržali jednostranu promjenu granica.
Iz ovih deset mogućih poteza izdvaja se jedna logika.
Dodik ima više razloga da postupno povećava politički pritisak nego da odmah pređe granicu koja bi izazvala najteže međunarodne posljedice.
To znači da se u narednom periodu može očekivati kombinacija političkog uslovljavanja, intenzivnog lobiranja, povremenih kompromisa i stalnog vraćanja pitanja statusa Republike Srpske u središte javnosti.
Najizgledniji obrazac nije jedan veliki dramatični potez, nego niz manjih koraka od kojih svaki zasebno može izgledati ograničeno, ali zajedno mogu proizvesti ozbiljan institucionalni pritisak.
VI. Najveći rizik: funkcionalno razdvajanje bez formalnog otcjepljenja
U javnosti se gotovo svaka velika politička kriza u BiH svodi na pitanje hoće li se Republika Srpska otcijepiti.
Takvo pitanje jeste legitimno, ali često skreće pažnju s mnogo složenijeg problema.
Bosna i Hercegovina može ostati međunarodno priznata, s nepromijenjenim granicama, zastavom, diplomatskim predstavništvima i članstvom u međunarodnim organizacijama, a da njene institucije ipak budu ozbiljno oslabljene.
To bi se moglo nazvati funkcionalnim razdvajanjem države.
Riječ je o političkom scenariju u kojem pojedini centri moći nastoje zadržati koristi zajedničke države, ali ograničiti njenu sposobnost da donosi i provodi odluke koje nisu u skladu s njihovim interesima.
U tom modelu državne institucije postaju prostor stalnog pregovaranja o nadležnostima koje su već ustavno ili zakonski uređene.
Svaka važnija odluka može prerasti u novo političko uslovljavanje. Svaki institucionalni spor može postati povod za blokadu, a svaka blokada sredstvo za zahtijevanje novih ustupaka.
Poseban problem nastaje kada politički akteri počnu prihvatati takvo stanje kao normalno.
Jer privremena institucionalna kriza može se riješiti. Mnogo je teže obnoviti efikasnost institucija kada dugotrajna politička paraliza postane očekivani način njihovog rada.
Upravo tu leži najveći potencijalni učinak Dodikove politike.
Ne mora osvojiti potpunu političku pobjedu nad državnim institucijama. Dovoljno je da se stalno povećava cijena njihovog normalnog funkcionisanja.
Istovremeno, treba priznati i drugo: institucionalna neefikasnost Bosne i Hercegovine ne proizlazi isključivo iz politike SNSD-a.
Njoj doprinose složenost ustavnog uređenja, nedovoljna politička odgovornost, stranačko nadmetanje, korupcijski rizici i nemogućnost postizanja dogovora o pitanjima koja nisu povezana s entitetskim statusom.
Zato se ozbiljna odbrana ustavnog poretka ne može svesti samo na protivljenje Dodiku. Ona mora uključivati i jačanje rada institucija, pravne sigurnosti i demokratske odgovornosti svih nosilaca vlasti.
VII. Postoji li rizik od nove sigurnosne krize?
Sigurnosno pitanje zahtijeva najveću analitičku opreznost.
Nije opravdano iz svake Dodikove prijetnje zaključiti da predstoji oružani sukob. Jednako bi neodgovorno bilo unaprijed isključiti svaku mogućnost ozbiljnog sigurnosnog incidenta.
Realniji rizik predstavlja kriza nastala oko pokušaja provođenja određene institucionalne odluke, nadležnosti ili sudskog naloga.
Posebno osjetljive bile bi situacije u kojima bi političko rukovodstvo pokušalo suprotstaviti različite institucije nadležne za provođenje zakona.
U tom smislu potrebno je razlikovati političku retoriku od konkretnih sigurnosnih priprema.
Sama najava referenduma ne znači neposrednu sigurnosnu prijetnju. Nasuprot tome, pokušaji stvaranja paralelnih sigurnosnih struktura, fizičkog sprečavanja nadležnih organa u radu ili organizovanog neprovođenja sudskih odluka predstavljali bi mnogo ozbiljnije pokazatelje eskalacije.
Zato je značajno pitanje međunarodnog sigurnosnog prisustva.
Vijeće sigurnosti UN-a tokom oktobra treba odlučivati o obnovi mandata EUFOR-a Althea, čije postojeće odobrenje ističe 31. oktobra 2026. Međunarodni partneri, prema dostupnim informacijama, uglavnom podržavaju očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, iako se razilaze u stavovima o budućnosti OHR-a.
To predstavlja važan faktor odvraćanja od jednostranih sigurnosnih poteza.
Ipak, međunarodne garancije ne mogu zamijeniti odgovorno funkcionisanje domaćih institucija.
VIII. Ekonomska granica Dodikove politike
Politička retorika može biti vrlo oštra, ali ekonomija nameće ograničenja koja se ne mogu jednostavno otkloniti.
Republika Srpska nije ekonomski izolovan prostor. Njena privreda povezana je s ostatkom Bosne i Hercegovine, Srbijom, evropskim tržištem i međunarodnim finansijskim tokovima.
Budžetska stabilnost, finansiranje javnih službi, penzije, plate, investicije i pristup kapitalu zahtijevaju predvidljivo pravno i političko okruženje.
Zbog toga bi svaka ozbiljna secesionistička kriza stvarala rizik povećanja troškova finansiranja, smanjenja ulaganja, poremećaja trgovine i dodatnog pritiska na javne finansije.
Ovo nije dokaz da političko rukovodstvo neće prihvatiti ekonomske gubitke radi određenih političkih ciljeva.
Historija pokazuje da nacionalna i politička pitanja ponekad potisnu ekonomske kalkulacije.
Ali za Dodika, čija vlast zavisi i od održavanja široke institucionalne i društvene podrške, ekonomska stabilnost ostaje važan izvor političke moći.
Otvorena secesionistička konfrontacija mogla bi ugroziti upravo resurse koji održavaju njegov politički sistem.
Zato je vjerovatnije da će nastojati ispitivati granice pritiska, ali bez automatskog prihvatanja potpune ekonomske izolacije.
Ta procjena može se promijeniti ako se promijene međunarodni odnosi, domaći politički pritisci ili procjena rukovodstva RS o ponašanju drugih aktera.
IX. Tri odlučujuća testa nakon oktobra 2026.
Za realnu procjenu Dodikove buduće politike posebno će biti važna tri testa.
Prvi je test državne vlasti. Hoće li SNSD prihvatiti programski dogovor koji uključuje djelotvoran rad institucija i evropske reforme ili će ulazak u vlast koristiti za dodatno političko uslovljavanje? Tu će se pokazati je li cilj prvenstveno učestvovanje u upravljanju državom ili održavanje trajne pregovaračke krize.
Drugi je međunarodni test. Hoće li američki i evropski partneri jasno razlikovati legitimnu zaštitu entitetske autonomije od pokušaja podrivanja suvereniteta BiH? Dodik može politički profitirati od međunarodnih neslaganja, ali bi usaglašen pristup teritorijalnom integritetu države znatno ograničio domet njegovih secesionističkih inicijativa.
Treći je test domaćih institucija. Hoće li obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH i drugih nadležnih institucija biti provođene, naročito kada se odnose na finansiranje političkih aktivnosti, raspodjelu nadležnosti i zakonitost postupanja entitetskih organa?
Upravo će odgovori na ova pitanja pokazati da li ulazimo u razdoblje kontrolisane političke nestabilnosti ili u ozbiljniju fazu institucionalnog sukoba.
X. Četiri moguća ishoda do kraja 2027. godine
1\. Kontrolisana kriza i povremeni dogovori
Najizglednije
SNSD ostaje snažan, Dodik održava političku dominaciju, nastavljaju se blokade i povremeni dogovori. BiH izbjegava najtežu krizu, ali teško napreduje u reformama.
2\. Dublje institucionalno razdvajanje
Dolazi do novih pokušaja jednostranog ograničavanja državnih nadležnosti i osporavanja obavezujućih odluka. Rizik pravne, političke i sigurnosne krize raste.
3\. Pragmatično smirivanje odnosa
Ekonomski interesi, pritisci međunarodnih partnera i potreba za stabilnim finansiranjem dovode do kompromisa. Dodik zadržava političku moć, ali smanjuje intenzitet neposrednih sukoba.
4\. Otvoreni pokušaj secesije
Entitetske vlasti poduzimaju formalne korake prema jednostranom osamostaljenju. To bi otvorilo najtežu političku i pravnu krizu, uz mogućnost ozbiljnih međunarodnih i ekonomskih posljedica.
Ovo nisu numeričke prognoze nego procjene relativne izglednosti.
U ovom trenutku prvi scenario djeluje najrealnije. Drugi zaslužuje najveću preventivnu pažnju, dok je četvrti manje izgledan, ali bi imao potencijalno najteže posljedice.
XI. Šta bi trebala biti strategija Bosne i Hercegovine?
Odgovor na Dodikovu politiku ne može se zasnivati samo na političkim saopćenjima, međunarodnim apelima ili očekivanju da će njegove poteze zaustaviti neko drugi.
Bosna i Hercegovina mora graditi sposobnost institucionalnog odgovora.
Prvi uslov jeste dosljedno provođenje Ustava, zakona i pravosnažnih sudskih odluka, bez obzira na to na kojeg se političkog aktera odnose.
Drugi je jačanje funkcionalnosti državnih institucija, posebno onih koje osiguravaju zakonitost, finansijsku stabilnost i sigurnost.
Treći je jasna diplomatska komunikacija s Washingtonom, Bruxellesom, Berlinom, Parizom, Londonom i drugim partnerima o razlici između ustavne autonomije entiteta i jednostranog podrivanja države.
Četvrti je otvoren razgovor sa svim političkim predstavnicima i građanima Republike Srpske koji prihvataju ustavni poredak BiH, bez poistovjećivanja jednog naroda ili entiteta s politikom jednog stranačkog lidera.
Peti je ozbiljan ekonomski program koji građanima pokazuje da funkcionalnija Bosna i Hercegovina donosi opipljivu korist: stabilnije institucije, veće investicije, kvalitetnije javne usluge i bolju evropsku perspektivu.
Zaštita ustavnog poretka mora biti čvrsta, ali politička strategija treba ostaviti prostor za legitimne dogovore o funkcionisanju države.
Jer trajna stabilnost neće biti postignuta samo sprečavanjem secesionističkih poteza. Ona zahtijeva politički sistem u kojem nijedna zajednica ne smatra da svoju budućnost može osigurati jedino kroz stalnu institucionalnu konfrontaciju.
Zaključak: Dodikova najveća pobjeda možda nije nezavisna RS, nego država koja stalno pregovara o vlastitom postojanju
Milorad Dodik nakon izbora 2026. nije politički marginalizovan čovjek, ali nije ni lider koji ima neograničenu moć.
Njegova politička otpornost temelji se na snažnoj stranačkoj organizaciji, institucionalnom utjecaju u Republici Srpskoj i sposobnosti prilagođavanja promjenjivim međunarodnim okolnostima.
Istovremeno, pravna ograničenja, ekonomska zavisnost, međunarodni položaj Bosne i Hercegovine i protivljenje jednostranom otcjepljenju predstavljaju ozbiljne prepreke ostvarenju njegovih maksimalističkih političkih ciljeva.
Između te dvije stvarnosti nalazi se prostor u kojem će se vjerovatno odvijati njegova naredna politička strategija.
Može se očekivati intenzivnije međunarodno lobiranje, učvršćivanje stranačke kontrole, uslovljavanje formiranja državne vlasti, osporavanje određenih državnih nadležnosti i povremeno obnavljanje secesionističke retorike.
Ono što nije moguće pouzdano utvrditi jeste hoće li Dodik te instrumente prvenstveno koristiti za očuvanje vlasti ili će pokušati ostvariti mnogo radikalniji cilj institucionalnog razdvajanja.
Obje mogućnosti zaslužuju pažnju, ali ne smiju se predstavljati kao jednako vjerovatne.
Najizglednije je da će nastaviti koristiti prijetnju političkom krizom kao sredstvo pregovaranja, uz nastojanje da izbjegne posljedice koje bi mogle ugroziti njegovu vlastitu političku strukturu.
Ipak, takva strategija za Bosnu i Hercegovinu može biti dugoročno veoma štetna.
Jer države ne postaju nefunkcionalne samo onda kada izgube teritoriju. One mogu postepeno slabiti i kada prihvate da se njihovi ustavni temelji iznova dovode u pitanje pri svakom važnijem političkom dogovoru.
Dodik ne mora ostvariti otcjepljenje Republike Srpske da bi njegova politika ozbiljno oslabila Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno je da sposobnost države da donosi i provodi vlastite odluke postane predmet neprekidnih političkih ustupaka.
Zato će pravi ispit narednog perioda biti mnogo više od pitanja šta će učiniti jedan politički lider.
Bit će to ispit sposobnosti Bosne i Hercegovine da istovremeno očuva svoje ustavno uređenje, poštuje legitimnu autonomiju svojih entiteta, uspostavi djelotvorne institucije i ponudi svim svojim građanima uvjerljivu zajedničku budućnost.
U konačnici, najveća Dodikova politička prednost jeste slabost zajedničkog institucionalnog odgovora. Najveće ograničenje njegove politike bila bi država čije institucije funkcionišu zakonito, predvidljivo i nezavisno od svakodnevnih političkih ucjena.
ZAVRŠNA ANALITIČKA OCJENA
Dodikova moć je stvarna. Njegovi međunarodni kontakti su značajni. Mogućnost institucionalnih blokada je ozbiljna. Ali sposobnost jednostranog ostvarivanja međunarodno priznate nezavisnosti Republike Srpske ostaje veoma ograničena.
Izvori: Reuters, Associated Press, Financial Times, OHR, Security Council Report, Ustav BiH i preliminarni izborni rezultati od 4. oktobra 2026. godine. Tekst razlikuje potvrđene događaje od autorskih političkih procjena.
Urednička napomena: Za konačnu objavu na AXIS-u predložio bih naslov „DODIKOVA NOVA STRATEGIJA: NEZAVISNOST KAO PRIJETNJA, BLOKADE KAO INSTRUMENT, VLAST KAO CILJ“. Taj naslov jasnije izražava glavnu tezu teksta, bez tvrdnje da su njegovi budući potezi unaprijed dokazani.
