12/06/2026
Balkan kao plijen: američki kapital, evropska nemoć i domaće elite koje prodaju državu po komadima
Na Zapadnom Balkanu se ponovo događa ono što se kroz historiju događalo kad god su velike sile ulazile u prostor slabih institucija: infrastruktura prestaje biti infrastruktura, a postaje politika. Gasovodi, aerodromi, data centri, turistički resorti, energetske interkonekcije i koncesije više nisu samo razvojni projekti. Oni su novi jezik moći.
Ko kontroliše energiju, kontroliše zavisnost. Ko kontroliše aerodrome, kontroliše vrata zemlje. Ko kontroliše data centre, kontroliše digitalnu budućnost. Ko kontroliše obalu, rijeke, zemljište i strateške koridore, kontroliše ono što država sutra može biti.
Zato se posljednji talas američkog interesa za Balkan ne može razumjeti samo kao investicioni zamah. On je dio šire promjene odnosa snaga. Sjedinjene Američke Države pod administracijom Donalda Trumpa vraćaju se u region drugačije nego devedesetih godina. Tada je američka moć dolazila kroz diplomatiju, sigurnosne garancije, Dayton, NATO i ideju stabilizacije. Danas dolazi kroz LNG, privatne investitore, energetske sporazume, AI infrastrukturu, luksuzne resort projekte i poslovne mreže bliske političkom centru moći u Washingtonu.
To je nova vrsta geopolitike: manje zastava, više ugovora; manje deklaracija, više koncesija; manje ideologije, više transakcije.
U tom novom poretku Zapadni Balkan nije partner koji ravnopravno pregovara. On je prostor. Prostor sa slabim institucijama, dubokim etničkim podjelama, zarobljenim pravosuđem, političkim elitama naviknutim na izuzetke i društvima koja su umorna od čekanja Evropske unije. Upravo zato region postaje idealna zona za kapital koji traži brzi ulazak, politički dogovor i minimalan institucionalni otpor.
Najbolji primjer tog procesa jeste Južna gasna interkonekcija Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Ideja projekta je strateški opravdana. Bosna i Hercegovina mora smanjiti zavisnost od ruskog gasa koji dolazi preko Srbije. Povezivanje sa LNG terminalom na Krku može biti važan korak ka energetskoj sigurnosti, diverzifikaciji i jačanju otpornosti države. U tom smislu, sam gasovod nije problem. Problem je pitanje ko njime upravlja, po kojim pravilima, kroz koji postupak i u čijem interesu.
Kada se strateški energetski projekat pokušava vezati za unaprijed poznatog privatnog investitora, bez otvorene konkurencije i uz izmjene zakona koje se prilagođavaju konkretnom aranžmanu, tada se ne gradi samo gasovod. Tada se gradi model vladanja. A taj model kaže da se javni interes može prepakovati u privatni ugovor, da se zakon može saviti prema investitoru i da se strateška infrastruktura može izvući iz institucionalne procedure čim se pojavi dovoljno moćan vanjski akter.
Upravo tu počinje stvarna drama. Bosna i Hercegovina ne bira između ruskog i američkog gasa. Ona bira između institucionalne države i dogovorne kolonije.
Ako se ruska energetska zavisnost zamijeni američkom komercijalnom zavisnošću, a pri tome se oslabe domaće institucije, zaobiđu javna preduzeća, potisne konkurencija i marginalizuje regulatorni nadzor, onda se ne radi o oslobađanju. Radi se o promjeni vlasnika zavisnosti.
Evropska unija na to reaguje jer vidi opasan presedan. Brisel ne može ozbiljno tvrditi da se protivi energetskoj diverzifikaciji Bosne i Hercegovine. Naprotiv, smanjenje zavisnosti od r***ih energenata dio je evropske sigurnosne politike. Ali Evropska unija ima problem s metodom: strateški projekti u državi kandidatu ne mogu se voditi kao politički dogovor između domaćih elita i privilegovanih privatnih investitora. Moraju proći kroz pravila konkurencije, transparentnosti, javnog nadzora, regulatorne usklađenosti i zaštite javnog interesa.
Tu se otkriva temeljni sukob između evropskog i trumpovskog pogleda na Balkan. Evropski model, barem formalno, počiva na pravilima. Trumpovski model počiva na transakciji. Evropski model pita: da li je postupak zakonit, transparentan i konkurentan? Transakcijski model pita: ko ima pristup, ko potpisuje i koliko brzo se može završiti?
Problem je što domaće elite mnogo bolje razumiju drugi model.
Domaće političke elite na Balkanu decenijama žive od slabosti institucija. One formalno govore jezikom evropskih integracija, a praktično djeluju jezikom kontrole resursa. Njima Evropska unija treba kao obećanje biračima, ali im evropska pravila smetaju kada treba raspodijeliti novac, koncesije, zemljište, javna preduzeća i infrastrukturne projekte. Zato one u Brisel gledaju kao u učitelja koji stalno traži reforme, a u velike vanjske investitore kao u partnere s kojima se može brzo dogovarati.
To je ključni položaj domaćih elita: one nisu pasivni posmatrači američkog, ruskog, kineskog, turskog ili arapskog utjecaja. One su posrednici. One prevode geopolitičke interese velikih sila u lokalne rente. One znaju da svaki veliki projekat nosi novac, imenovanja, podizvođače, zemljište, političke zasluge, medijsku kontrolu i novu mrežu zavisnosti. Zato njihov cilj nije uvijek razvoj države. Njihov cilj je kontrola tačke kroz koju razvoj mora proći.
U takvom sistemu gasovod nije samo gasovod. On je kontrola energetskog pravca. Aerodrom nije samo aerodrom. On je kontrola ulaza i izlaza. Resort nije samo turizam. On je kontrola obale i zemljišta. Data centar nije samo tehnologija. On je kontrola digitalne infrastrukture. Svaki strateški projekat postaje politički plijen.
Domaće elite zbog toga imaju tri osnovna cilja.
Prvi cilj je političko preživljavanje. Veliki vanjski investitor donosi zaštitu, fotografije, diplomatsku podršku i privid međunarodne relevantnosti. Kada se lokalni lider pojavi pored američkog investitora, evropskog komesara, ambasadora ili člana moćne porodice, on svojoj javnosti šalje poruku da nije izolovan. Čak i kada mu institucije slabe, on proizvodi sliku moći.
Drugi cilj je kontrola novčanog toka. Infrastrukturni projekti su savršeni za političku ekonomiju klijentelizma. Njihova vrijednost je velika, tehnički su složeni, javnost ih teško razumije, a procedure se često proglašavaju hitnim i strateškim. Upravo zato se oko njih može izgraditi čitav lanac lokalnih interesa: projektovanje, nadzor, zemljište, dozvole, podizvođači, konsultanti, javna preduzeća, regulatorne odluke i političko posredovanje.
Treći cilj je slabljenje odgovornosti. Što je projekat veći i “geopolitički važniji”, to ga je lakše izuzeti iz obične demokratske kontrole. Kritičari se proglašavaju protivnicima razvoja. Nevladine organizacije se prikazuju kao kočničari. Stručnjaci se marginalizuju. Procedura se predstavlja kao birokratska smetnja. A javni interes se svodi na rečenicu: “Ovo je strateški projekat.”
Ali upravo ta rečenica je najopasnija. Jer ako je nešto strateški projekat, onda mora imati više kontrole, a ne manje. Mora imati više transparentnosti, a ne manje. Mora imati strožiji nadzor, a ne privilegovani prolaz. U uređenim državama strateški značaj povećava odgovornost. U zarobljenim državama strateški značaj služi kao izgovor za izuzeće od odgovornosti.
Tu se vidi razlika između države i teritorije. Država ima pravila. Teritorija ima upravitelje. Država pregovara u ime javnog interesa. Teritorija se nudi onome ko može donijeti novac, političku zaštitu ili međunarodni legitimitet.
Bosna i Hercegovina je posebno ranjiva jer nema jedan centar odlučivanja, nego više konkurentskih elita koje često nemaju zajedničku državnu strategiju. Jedni u energetskim projektima vide šansu da ojačaju vlastiti entitetski ili kantonalni utjecaj. Drugi vide priliku da zaobiđu državne institucije. Treći vide način da se približe Washingtonu bez stvarnog odricanja od Moskve. Četvrti pokušavaju kroz velike projekte dokazati da su nezaobilazni partneri, iako su kod kuće izgubili povjerenje građana.
Zato ulazak američkog kapitala u Bosnu i Hercegovinu ne djeluje na praznom prostoru. On ulazi u već postojeću unutrašnju borbu za kontrolu države. U toj borbi jedni žele da Federacija BiH dobije alternativni energetski pravac, drugi žele da Republika Srpska zadrži geopolitičku ucjenjivačku poziciju kroz rusko-srpske energetske veze, treći žele da se domaća javna preduzeća stave pod političku kontrolu, a četvrti da se kroz međunarodne aranžmane stvori nova mreža interesa.
Milorad Dodik je u tom smislu posebna figura, ali ne i izuzetak. Njegova politika pokazuje kako lokalni lider može istovremeno igrati na više stolova: zadržavati bliske veze s Moskvom, koristiti srpski nacionalizam kao unutrašnji instrument moći, tražiti razumijevanje nove američke administracije i predstavljati se kao nezaobilazan faktor bez kojeg nema stabilnosti. Uklanjanje američkih sankcija Dodiku i njegovom krugu zato ima značaj koji prevazilazi individualnu odluku. Ono šalje poruku da se čak i najtvrdokorniji antidaytonski akteri mogu vratiti u igru ako se promijeni geopolitički okvir.
To je poruka koju domaće elite odlično razumiju: nije najvažnije poštovati pravila, nego preživjeti do promjene sponzora.
U takvom ambijentu odlazak Christiana Schmidta s pozicije visokog predstavnika dobija simbolički značaj. Ne treba tvrditi da je njegova ostavka jednostavno i isključivo posljedica jednog projekta ili jedne američke odluke. Ozbiljna analiza mora biti preciznija. Ali se ne može ignorisati da njegov odlazak dolazi u trenutku dubokog neslaganja između dijela evropskih država i Washingtona o budućnosti međunarodnog nadzora nad Bosnom i Hercegovinom. Ako je američka politika sve manje zainteresovana za “nation-building”, a sve više za komercijalno-političke aranžmane, onda se mijenja sama logika postdejtonske Bosne.
Evropska unija se tu nalazi pred vlastitim porazom. Godinama je Balkanu nudila perspektivu članstva, ali bez dovoljno političke hrabrosti da proces učini stvarnim, brzim i uvjerljivim. Države regiona ostale su u beskonačnoj čekaonici: dovoljno blizu da im se stalno traže reforme, ali dovoljno daleko da ne osjete punu zaštitu članstva. Taj prostor između obećanja i članstva postao je geopolitička praznina. A praznina se uvijek popuni.
Popunile su je Rusija energijom i pravoslavno-slovenskim narativima. Kina kreditima, cestama i infrastrukturom. Turska kulturnim i političkim utjecajem. Zaljevski kapital nekretninama i turizmom. Sada je popunjava i američki kapital blizak novom centru moći u Washingtonu.
Evropska unija se ne može čuditi što gubi utjecaj ako je decenijama nudila procedure bez ishoda. Pravila su važna, ali sama pravila ne mogu pobijediti kapital koji dolazi brzo, politički direktno i bez moralnog zamaranja. Brisel je Balkanu govorio šta mora postati. Drugi su mu nudili šta može odmah prodati.
To ne znači da je američki kapital sam po sebi prijetnja. Regionu trebaju investicije. Trebaju mu gasne interkonekcije, energetska sigurnost, moderni aerodromi, tehnološki centri, digitalna infrastruktura i pristup zapadnim tržištima. Ali kapital nije neutralan kada ulazi u zarobljene institucije. U jakim državama investitor se prilagođava pravilima. U slabim državama pravila se prilagođavaju investitoru.
Zato se pitanje ne može svesti na to da li je investitor američki, evropski, kineski, r***i ili arapski. Pravo pitanje je: da li država ima snagu da svakog investitora podredi istom javnom interesu?
Ako nema, onda svaka investicija postaje oblik zavisnosti.
U Albaniji se to vidi kroz otpor projektima povezanim s Jaredom Kushnerom i njegovom firmom Affinity Partners. Luksuzni resorti se predstavljaju kao razvoj, modernizacija i ulazak zemlje u višu turističku ligu. Ali lokalno stanovništvo i ekološke organizacije postavljaju druga pitanja: ko odlučuje o zaštićenim područjima, ko mijenja namjenu zemljišta, ko ima korist, ko snosi štetu i da li se prirodno bogatstvo pretvara u privatnu zonu za globalnu elitu? Isti obrazac pojavljuje se i u drugim dijelovima regiona: država se reklamira kao investiciona destinacija, ali građani sve češće imaju osjećaj da se javno dobro povlači pred privatnim aranžmanima.
Hrvatska, kao članica Evropske unije, nalazi se u drugačijoj poziciji, ali ni ona nije izvan ove logike. Najave ogromnih ulaganja u AI i data centre pokazuju da se bitka za Balkan više ne vodi samo oko gasa i teritorije, nego i oko energije za digitalnu budućnost. Data centri zahtijevaju ogromne količine struje, vode, zemljišta i mrežne infrastrukture. Oni mogu donijeti razvoj, ali mogu stvoriti i novu zavisnost: energetski sistem se počinje prilagođavati potrebama globalnih tehnoloških aktera, dok se javnost tek naknadno pita šta je država stvarno dobila.
Sve ovo vodi ka jednoj tezi: Balkan nije siromašan zato što nema resurse. Balkan je slab zato što nema institucije koje mogu zaštititi vrijednost tih resursa.
Domaće elite to znaju. One ne vladaju uprkos slabim institucijama, nego pomoću slabih institucija. Slaba institucija je za njih prednost. Ona omogućava dogovor bez zapisnika, zakon bez javne rasprave, tender bez konkurencije, imenovanje bez odgovornosti, javno preduzeće bez javnosti i strateški projekat bez strategije.
Zato se u ovim procesima ne smije gledati samo vanjski akter. Velike sile rade ono što velike sile uvijek rade: traže interes. Investitori rade ono što investitori uvijek rade: traže profit. Pravo pitanje je šta rade domaće vlasti. Da li štite državu ili je posreduju? Da li pregovaraju u ime građana ili u ime vlastitih mreža? Da li koriste geopolitiku da ojačaju suverenitet ili da opravdaju novu privatizaciju javnog interesa?
Najveća opasnost za Bosnu i Hercegovinu nije da će u nju ući američki kapital. Najveća opasnost je da će ući u državu koja ne zna šta ne smije prodati.
Jer postoje stvari koje država može dati u koncesiju. Postoje stvari koje može otvoriti tržištu. Postoje projekti koje može graditi s privatnim partnerima. Ali postoje i stvari koje ne smije izgubiti: regulatorni suverenitet, energetski pravac, javnu kontrolu, zemljište od strateškog značaja, podatkovnu infrastrukturu, prirodne resurse i pravo da odlučuje po pravilima koja važe jednako za sve.
Ako se ta linija izgubi, država ostaje formalno nezavisna, ali stvarno zavisna. Ima zastavu, himnu i institucije, ali ključne odluke se donose tamo gdje se susreću kapital, ambasade i lokalni posrednici.
Zato je današnja borba oko Južne interkonekcije mnogo veća od jednog gasovoda. To je borba za odgovor na pitanje da li Bosna i Hercegovina može biti država koja prima investicije bez prodaje institucionalnog dostojanstva. To je test da li evropski put znači stvarnu vladavinu prava ili samo retoričku dekoraciju. To je test da li domaće elite mogu izrasti iz politike plijena u politiku javnog interesa.
Za sada, slika nije ohrabrujuća.
Brisel upozorava, Washington pregovara, investitori ulaze, domaće elite računaju, a građani uglavnom saznaju tek kada je ključni dogovor već politički upakovan. To je stari balkanski obrazac: javnost se poziva da podrži “historijski projekat”, ali tek nakon što su stvarni interesi već raspoređeni iza zatvorenih vrata.
Ako Evropska unija želi sačuvati utjecaj, mora prestati biti samo nastavnik procedure i postati stvarni geopolitički akter. Mora ponuditi brže integracije, veće investicije, sigurnosnu jasnoću i političku odlučnost. Ako Sjedinjene Američke Države žele biti ozbiljan partner, moraju razumjeti da Balkan nije prazna investiciona mapa, nego prostor krhkog mira i slabih institucija. A ako domaće elite žele dokazati da nisu samo upravnici tuđih interesa, moraju pokazati da znaju reći: investicije da, ali ne po cijenu države.
U suprotnom, Balkan će nastaviti živjeti svoju najdužu političku tragediju: svi će ga proglašavati strateški važnim, a niko ga neće tretirati kao prostor dostojanstvenih građana i jakih institucija.
Na kraju, pitanje nije da li će Balkan ući u novu eru investicija. Hoće. Pitanje je da li će iz nje izaći kao modernizovan prostor ili kao još dublje kolonizovana periferija.
Historija nas uči da male države ne propadaju uvijek zato što ih neko osvoji. Ponekad propadaju zato što ih njihove elite, komad po komad, nauče da se same prodaju.
