Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH

26/03/2026

Udruženje "Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini", u saradnji sa "Centrom za demokratiju i tranzicionu pravdu" iz Banje Luke, predstavilo je prvu javno dostupnu bazu podataka osoba procesuiranih za ratne zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Ova baza predstavlja važan korak ka većoj dostupnosti informacija, transparentnosti i suočavanju s prošlošću.

© 2024 – Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini | Sva prava zadržana.Za sadržaj na stranici ne odgovoraju donatori.by BloomByte Solutions

11/03/2026

Udruženje „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini“ izražava duboku zabrinutost i najoštrije osuđuje odluku nadležnih organa Grada Prijedora da iz budžetskih sredstava dodijele finansijsku pomoć osobama pravosnažno osuđenim za ratne zločine.

Prema javno dostupnim informacijama objavljenim u medijima i istraživanju Detektora, finansijska sredstva iz budžeta Grada Prijedora dodijeljena su Iliji Zoriću i Ljubiši Četiću, osobama pravosnažno osuđenim pred Sudom Bosne i Hercegovine za ratne zločine počinjene nad civilnim stanovništvom u prijedorskom selu Zecovi 1992. godine.

Finansijska pomoć iz budžeta odobrena je i Ljubiši Četiću, koji je pravosnažno osuđen za ratni zločin u istom predmetu zbog nečovječnog postupanja prema civilu, za što mu je izrečena kazna od pet godina zatvora, kasnije objedinjena sa ranijom presudom na ukupno 20 godina zatvora. Uprkos činjenici da je već započeo izdržavanje kazne zatvora, gradske vlasti su mu tokom 2024. i 2025. godine u više navrata odobrile finansijsku pomoć iz budžeta u iznosu od oko 1.000 KM, navodno za liječenje roditelja.

Smatramo da ovakve odluke predstavljaju ozbiljno narušavanje osnovnih principa tranzicijske pravde, poštovanja prema žrtvama i njihovim porodicama, kao i povjerenja građana u institucije. Dodjela javnih sredstava osobama pravosnažno osuđenim za ratne zločine – a posebno osobi koja se nalazi u bjekstvu od izdržavanja kazne – predstavlja duboko uznemirujuću poruku za žrtve i preživjele.

Institucije vlasti u Bosni i Hercegovini imaju obavezu da djeluju u skladu sa principima vladavine prava, poštovanja sudskih presuda i zaštite dostojanstva žrtava ratnih zločina. Svaka praksa koja može biti shvaćena kao privilegovanje ili nagrađivanje osoba osuđenih za najteža krivična djela protiv čovječnosti suprotna je tim principima.

Pozivamo nadležne institucije da hitno ispitaju sve okolnosti i pravni osnov na temelju kojeg su ova sredstva dodijeljena, te da javnosti pruže jasno i transparentno objašnjenje o odgovornosti za ovakve odluke.

„Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini“ nastavit će pratiti ovaj slučaj i zalagati se za odgovornost institucija, zaštitu dostojanstva žrtava i dosljedno poštivanje sudskih presuda za ratne zločine.

03/03/2026

Povodom odluke Suda Bosne i Hercegovine da osuđenog ratnog zločinca, Dragoljuba Kunarca, pusti da se brani sa slobode uz mjere zabrane, Udruženje „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini“ izražava najoštriju osudu i duboku zabrinutost zbog ovakvog postupanja pravosudnih institucija.

Podsjećamo javnost da je Kunarac pred Haškim tribunalom pravosnažno osuđen na 28 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima na području Foča, uključujući silovanje, porobljavanje i druge teške oblike seksualnog nasilja. Nakon odsluženja kazne, izručen je Bosni i Hercegovini radi novog krivičnog postupka.

Smatramo da odluka o puštanju na slobodu, uz obrazloženje da ne postoji opasnost od bijega, zanemaruje dosadašnju praksu u kojoj su optuženi i osuđeni za ratne zločine postajali nedostupni pravosudnim organima. Podsjećamo i na slučaj osuđenih za zločine na području Prijedor koji su, neposredno nakon izricanja presude, napustili državu bez adekvatne reakcije nadležnih institucija.

Prema dostupnim podacima, više od stotinu optuženih za ratne zločine trenutno je nedostupno organima gonjenja. Ovakve sudske odluke dodatno urušavaju povjerenje žrtava i javnosti u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine te ostavljaju prostor za opravdanu bojazan da bi se slični scenariji mogli ponoviti.

Udruženje naglašava da zaštita prava optuženih ne smije biti izgovor za zanemarivanje prava žrtava na pravdu, sigurnost i dostojanstvo. Posebno je važno imati u vidu težinu djela za koja se Kunarac tereti i simboličku težinu koju ovakvi predmeti imaju za preživjele i širu društvenu zajednicu.

Pozivamo nadležne institucije da:

• hitno preispitaju mjere osiguranja prisustva optuženog u postupku,
• osiguraju transparentnost i odgovornost u donošenju odluka,
• poduzmu konkretne korake kako bi se spriječilo dalje izbjegavanje pravde u predmetima ratnih zločina.

Tranzicijska pravda podrazumijeva dosljednost, odgovornost i poštovanje žrtava. Svako odstupanje od tih principa predstavlja ozbiljan udar na vladavinu prava i proces suočavanja s prošlošću u Bosni i Hercegovini.

19/02/2026

Pred Sudom Bosne i Hercegovine vođen je krivični postupak protiv Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Dragomira Vasića, Danila Zoljića i Radomira Pantića, koji su u julu 1995. godine obavljali visoke rukovodeće i komandne funkcije u policijskim i bezbjednosnim strukturama na području Bratunca i Zvornika.

Optužnica je obuhvatala navode o njihovoj ulozi u genocidu u julu 1995. godine i djelovanju institucionalnih struktura u tom periodu. Postupak je bio složen, sa obimnim dokaznim materijalom, brojnim svjedočenjima i velikim brojem dokumenata.

Sud je donio oslobađajuće presude. U obrazloženju presude značajan fokus stavljen je na procesna pitanja – strukturu optužnice, objedinjavanje činjeničnih opisa, razdvajanje individualnih radnji, kao i na pravne standarde dokazivanja individualne i komandne odgovornosti. Sud je zaključio da, prema izvedenim dokazima, nije dokazano van razumne sumnje da su optuženi imali saznanja o konkretnim zločinima, niti da su posjedovali efektivnu kontrolu nad strukturama koje su u njima učestvovale.

Posebnu pažnju u predmetu zauzima svjedočenje osuđenog ratnog zločinca Momira Nikolića, čije su izjave imale različit sadržaj u različitim postupcima. U postupku pred Sudom BiH, Nikolić je naveo da je dobio naređenje od Ljubiše Beare da prenese zadatak organizacije prihvata i smještaja zarobljenika, pri čemu nije naveo angažovanje civilne policije u tom kontekstu, odnosno nije naveo da je Dragomir Vasić na bilo koji način učestvovao u genocidu.

Međutim, u ranijem postupku pred Haškim tribunalom, u okviru sporazuma o priznanju krivice, Nikolić je opisao sastanak održan 13. jula 1995. godine u prostorijama SDS-a, kojem su, pored njega, prisustvovali Ljubiša Beara, Miroslav Deronjić i Dragomir Vasić. U toj izjavi naveo je da se na sastanku razgovaralo o organizaciji ubijanja, logistici, transportu i bezbjednosnoj podršci, te da su u tom kontekstu pomenute i strukture civilne policije. Ova dva sadržajno različita iskaza predstavljaju dio složene dokazne slike predmeta.

Oslobađajuće presude u ovom postupku imaju i širi društveni kontekst. Takvi ishodi ne završavaju se samo sudskom odlukom, već otvaraju i pitanje prava na naknadu štete, odnosno isplate odšteta iz budžetskih sredstava države. Time sudski postupci proizvode i finansijske posljedice po javne fondove, odnosno po građane Bosne i Hercegovine.

Zbog toga ovaj predmet nije isključivo pravno pitanje, već i pitanje javnog interesa, transparentnosti i institucionalne odgovornosti. Način na koji se vode ovakvi postupci, način na koji se vrednuju dokazi, te način na koji se javnosti predstavljaju njihove posljedice, direktno utiču na povjerenje građana u institucije i na razumijevanje tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini.

Udruženje „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH“ smatra da je važno o ovakvim predmetima govoriti smireno, precizno i odgovorno, jer samo otvoren i argumentovan pristup može doprinijeti istinskom suočavanju s prošlošću i izgradnji povjerenja u pravni sistem.

16/02/2026

Sud BiH odbija objaviti podatke o odšteti Milošu Stuparu: zaštita „privatnog interesa“ iznad prava javnosti da zna kako se troši javni novac

Udruženje „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH“ podnijelo je Sud Bosne i Hercegovine Zahtjev za pristup informacijama, tražeći odgovor da li je Miloš Stupar ostvario pravo na odštetu za više od četiri godine provedene u pritvoru, te ako jeste – u kojem iznosu.

Sud Bosne i Hercegovine je Rješenjem od 10. februara 2026. godine odbio dostaviti tražene informacije, obrazlažući da se radi o podacima koji potpadaju pod zaštitu privatnosti i ličnih podataka, te da u ovom slučaju, prema njihovoj ocjeni, ne postoji opravdan javni interes za objavljivanje tih informacija.

Miloš Stupar je 2005. godine pred Sudom BiH optužen da je kao komandant Drugog odreda Specijalne policije Šekovići počinio krivično djelo Genocid u julu 1995. godine. U prvostepenom postupku osuđen je na 40 godina zatvora na osnovu komandne odgovornosti, nakon čega je presuda ukinuta zbog procesnih propusta Suda. U ponovljenom postupku donesena je oslobađajuća presuda, uz potpuno drugačije tumačenje njegove komandne uloge, efektivne kontrole i odgovornosti. Riječ je, dakle, o predmetu od izuzetnog društvenog i pravnog značaja, a ne o standardnom krivičnom postupku.

Smatramo da informacija o eventualnoj odšteti u ovom slučaju nije privatna stvar, već pitanje javnog interesa. Svaka naknada se isplaćuje iz budžetskih sredstava, odnosno novcem poreskih obveznika Bosne i Hercegovine. Građani imaju pravo znati kako se taj novac troši, posebno u predmetima koji se odnose na genocid i najteža krivična djela.

Posebno zabrinjava činjenica da su u drugim slučajevima osobe koje su provele znatno kraće vrijeme u pritvoru dobijale više od 200.000 KM odštete iz javnih sredstava. U tom kontekstu, legitimno je pitanje koliki je iznos eventualno isplaćen osobi koja je provela više od četiri godine u pritvoru.

Transparentnost u trošenju javnog novca nije stvar diskrecije institucija, već osnov demokratskog poretka. Skrivanjem ovakvih informacija ne štiti se privatnost nego se urušava povjerenje javnosti u pravosuđe i institucije države.

Udruženje će nastaviti koristiti sva dostupna pravna sredstva kako bi ove informacije postale dostupne javnosti, jer pravo građana da znaju kako se troši njihov novac ne može biti proglašeno „nepostojećim javnim interesom“.

03/02/2026

U julu 2008. godine Sud Bosne i Hercegovine, nakon dvogodišnjeg postupka, donio je prvostepenu presudu kojom je Miloš Stupar, tadašnji komandant Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, oglašen krivim. Sud je utvrdio da je Stupar, kao nadređena i odgovorna osoba, znao da su njegovi podređeni 13. jula 1995. godine u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici strijeljali oko 1.000 zarobljenih muškaraca i dječaka iz Srebrenice, te da nije preduzeo nikakve mjere kako bi spriječio zločin niti kaznio počinioce. Za to je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina.

Dana 13. jula 1995. godine pripadnici Drugog odreda Specijalne policije Šekovići sproveli su oko 1.000 gladnih, žednih, ranjenih i iscrpljenih srebreničkih muškaraca i dječaka sa livade u Sandićima do Zemljoradničke zadruge u Kravici, gdje su ih potom ubili koristeći automatsko oružje i eksplozivne naprave. Tokom prvostepenog postupka utvrđeno je da je Miloš Stupar bio prisutan u Sandićima.

Međutim, u septembru 2009. godine Apelaciono vijeće Suda BiH ukida prvostepenu presudu u odnosu na Miloša Stupara, pozivajući se na „bitnu povredu krivičnog postupka“. Apelaciono vijeće navodi da iz izreke presude nije jasno da li je Stupar oglašen krivim kao saučesnik ili kao saizvršilac krivičnog djela genocida, što je, prema njihovom stavu, u suprotnosti s konceptom komandne odgovornosti. Također je zaključeno da izreka presude ne sadrži dovoljan činjenični opis djela, zbog čega je proglašena nerazumljivom i kao takva neispitljivom, te je naloženo ponavljanje postupka.

Ovakav zaključak Apelacionog vijeća implicira da prvostepena presuda nije sadržavala osnovne elemente koje zakon zahtijeva, što otvara ozbiljna pitanja profesionalne odgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija. Ipak, za ovaj propust nisu snošene nikakve disciplinske ili druge posljedice.

U ponovljenom, drugostepenom postupku Sud BiH donosi oslobađajuću presudu za Miloša Stupara. Sudsko vijeće zaključuje da on u relevantnom periodu nije bio komandant Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, te da sama činjenica da je neko imao čin ili formalnu titulu nije dovoljna da bi se utvrdio odnos nadređenosti. Posebno se naglašava da je za primjenu doktrine komandne odgovornosti nužno dokazati postojanje efektivne kontrole nad počiniocima krivičnih djela.

Pri tome sudsko vijeće navodi da „znatan uticaj na podređene, koji ne doseže prag efektivne kontrole, ne predstavlja osnov za krivičnu odgovornost“, čak i u situacijama kada su osobi formalno povjerena komandna ovlaštenja. Ovakav pristup je u suprotnosti s argumentacijom koja je prihvaćena u prvostepenom postupku, a koja se oslanjala i na međunarodnu sudsku praksu, prema kojoj se od imenovanih rukovodilaca očekuje stvarno vršenje funkcije, a ne puko formalno zauzimanje položaja bez odgovornosti.

Drugostepeno vijeće dodatno prihvata tezu da postoji „veliki stepen vjerovatnoće“ da je Miloš Stupar usmeno razriješen dužnosti komandanta još u junu 1995. godine, iako je tek 13. augusta 1995. godine formalno raspoređen na drugo radno mjesto. Pri tome se navodi da radna knjižica i službena evidencija, same po sebi, „ne mogu biti apsolutan dokaz“ njegove komandne funkcije.

Posebno zabrinjava činjenica da je sudsko vijeće povjerenje poklonilo iskazu Ljubomira Borovčanina, pravosnažno osuđenom za ratne zločine, koji je u drugostepenom postupku tvrdio da je Stupar smijenjen u junu 1995. godine, iako je u ranijoj izjavi tokom istrage naveo suprotno. Ovu kontradikciju Borovčanin je obrazložio tvrdnjom da se ranije „zbunio“.

Na ovaj način, zaključci prihvaćeni u prvostepenom postupku u potpunosti su odbačeni u drugostepenom, dok su ranije odbačene teze postale osnova oslobađajuće presude.

Činjenica da je Miloš Stupar danas slobodan građanin Bosne i Hercegovine nameće ozbiljna pitanja o dosljednosti, odgovornosti i kredibilitetu pravosuđa u procesuiranju zločina genocida. Ovakve sudske odluke ne predstavljaju samo pravni, već i duboko društveni i moralni problem, jer dodatno produbljuju nepovjerenje žrtava i javnosti u institucije koje bi trebale osigurati pravdu, odgovornost i očuvanje sjećanja.

06/01/2026

Povodom nedavne promocije knjige „Obmana veka“ osuđenog ratnog zločinca Duška Tadića, Udruženje „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH“ izražava duboku zabrinutost zbog javnog negiranja pravosnažno utvrđenih činjenica o ratnim zločinima.

Duško Tadić, prvi optuženik pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) iz Prijedora, osuđen je na 20 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja počinjene u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm 1992. godine. Presuda je temeljena na iskazima desetina svjedoka i stotinama dokaznih materijala, uključujući dokazano učešće u teškim zlostavljanjima i ubistvima civila.

Javno poricanje vlastite krivice i tvrdnje da je proces bio „namješten“ predstavljaju grubo umanjenje i pokušaj opravdanja ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom presudom – što je direktno suprotno članu 145a stav 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
Podsjećamo da je Tadić pušten na slobodu 2008. godine nakon odsluženja dvije trećine kazne, u skladu sa tadašnjom praksom ranog otpusta osuđenika pred ICTY.

Danas, više od 17 godina nakon puštanja na slobodu, umjesto suočavanja s prošlošću, svjedočimo promociji knjige kojom se negiraju sudski utvrđene činjenice, a potencijalno se otvaraju vrata tužbama protiv države BiH koje bi platili poreski obveznici, uključujući i preživjele žrtve.

Pozivamo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine da po službenoj dužnosti hitno pokrene postupak protiv Duška Tadića zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 145a KZ BiH. Negiranje ratnih zločina nije sloboda govora – to je atak na istinu, pravdu i sjećanje na žrtve. Društvo koje toleriše takve pojave ne može graditi održivu budućnost.

Tranzicijska pravda nije prošlost – ona je obaveza sadašnjosti prema budućnosti.