21/09/2026
PLANINARSTVO – KULTUROLOŠKI POKRET, TRADICIJA I ODGOVORNOST PREMA PRIRODI OD 1892.
Planinarstvo kao kulturološki pokret, ali i kao potreba pojedinca i ljudske zajednice, prisutno je od najranijih vremena. Čovjek je oduvijek imao potrebu upoznavati prostor u kojem živi, prelaziti granice poznatog, dosezati visine i proniknuti u tajanstveni svijet planina i prirode. Planina je kroz historiju bila istovremeno prostor života, rada, straha, poštovanja, duhovnosti, istraživanja i izazova.
Mnogo prije nastanka organiziranog planinarstva ljudi su se kretali bosanskohercegovačkim planinama. Naši preci koristili su planinske puteve i prijevoje, bavili se stočarstvom, lovom i šumarstvom, povezivali naselja i prenosili znanja o prostoru s generacije na generaciju. Planina je tako bila sastavni dio života čovjeka, a ne samo cilj njegovog putovanja. Ta neraskidiva veza čovjeka i planine vidljiva je u tradiciji, običajima, nazivima mjesta, narodnim pričama i načinu života stanovništva ovih prostora.
Povijest organiziranog planinarstva u svijetu započinje 1857. godine, kada je u Londonu osnovan Alpine Club, prva planinarska organizacija u svijetu. Time se postupno oblikuje moderno planinarstvo kao organizirana djelatnost koja objedinjuje istraživanje planina, kretanje u prirodi, alpinizam, kartografiju, obrazovanje, druženje i razvijanje kulture sigurnog boravka u planinskom prostoru.
Ideje modernog planinarstva prodiru u Bosnu i Hercegovinu već u prvom desetljeću nakon austrougarskog zaposjedanja 1878. godine, zahvaljujući povećanom turističkom, naučnom i istraživačkom interesu koji se u Evropi pojavio za ovu tada nedovoljno poznatu zemlju. Bosna i Hercegovina, sa svojim raznovrsnim reljefom, šumama, rijekama, kanjonima i visokim planinama, postaje prostor sve intenzivnijeg istraživanja i upoznavanja.
U takvom ozračju 21. septembra 1892. godine u Sarajevu je osnovan Bosanskohercegovački turistički klub, što se smatra početkom organiziranog planinarstva u Bosni i Hercegovini. Za prvog predsjednika izabran je vladin savjetnik i vitez Lothar von Berks. U početku su članstvo i rukovodstvo uglavnom činili visoki i viši vladini činovnici i doseljenici, ali se vrlo brzo u aktivnosti uključuju i domaći ljudi.
Rad ovog kluba nije se svodio samo na izlete. Razvijala se infrastruktura, trasirani su i markirani planinarski putevi, podizani objekti i skloništa, organizirana putovanja i širena znanja o prirodi i planinama Bosne i Hercegovine. Prvo planinarsko sklonište na Trebeviću podignuto je 1896. godine, a do Prvog svjetskog rata izgrađen je veći broj planinarskih i turističkih objekata na bosanskohercegovačkim planinama.
Razvoj planinarstva nastavlja se kroz različite historijske periode. Osnivaju se nova društva, grade planinarski domovi, uređuju i markiraju staze, razvijaju alpinizam, skijanje, speleologija, planinarska orijentacija, gorsko spašavanje i druge aktivnosti. Planinarstvo sve više postaje prostor susreta ljudi različitih generacija, profesija, društvenih i kulturnih pripadnosti. Upravo u tome leži jedna od njegovih najvećih vrijednosti – planina ljude povezuje.
Bosanskohercegovačko planinarstvo kroz više od jednog stoljeća nije samo bilježilo uspone na vrhove. Ono je stvaralo ljude koji su poznavali svoju zemlju. Planinari su bili istraživači, vodiči, kartografi, fotografi, pisci, učitelji i čuvari planinarske tradicije. Njihovi zapisi, fotografije, karte, domovi, staze i markacije danas predstavljaju dio kulturne baštine našeg društva.
Ali planinarstvo 21. stoljeća pred sobom ima i novu, mnogo ozbiljniju zadaću.
Nije dovoljno samo poznavati prirodu – potrebno ju je i sačuvati.
Savremeni planinar ne bi trebao biti samo korisnik prirode, nego njen poznavalac, poštovalac i čuvar. Svaki uspon, svaki korak kroz šumu, svaki bivak, svaka planinarska staza i svaki susret sa divljinom nose odgovornost prema prostoru koji ostavljamo iza sebe.
Bosna i Hercegovina je izuzetno bogata prirodnim vrijednostima. Njene planine čuvaju prostrane šumske ekosisteme, izvore i rijeke, kanjone, pećine, visokoplaninske livade, endemske i rijetke vrste biljaka i životinja te brojne krajobrazne vrijednosti. Dio tih prostora već je stavljen pod različite režime zaštite, među kojima su nacionalni parkovi, parkovi prirode, spomenici prirode i zaštićeni pejzaži.
U tom smislu planinarske organizacije imaju posebnu društvenu odgovornost. One mogu biti važan partner institucijama zaštite prirode, ali i svojevrsna produžena ruka edukacije na terenu. Planinarsko društvo koje uređuje stazu, postavlja markaciju, održava dom ili organizira izlet istovremeno ima priliku educirati svoje članove o tome kako se prirodom treba koristiti, a da joj se ne nanosi šteta.
Zaštita prirode zato ne smije biti dodatak planinarstvu. Ona treba biti njegov sastavni dio.
To podrazumijeva odgovorno kretanje kroz zaštićena područja, poštivanje režima zaštite, očuvanje flore i faune, zabranu ostavljanja otpada, racionalno korištenje vode i drugih prirodnih resursa, odgovorno loženje vatre, očuvanje izvora i vodotokova, poštivanje divljih životinja i njihovih staništa te odgovorno ponašanje na planinarskim stazama i u planinarskim objektima.
Posebno mjesto u tome ima edukacija mladih. Ako želimo da planine ostanu sačuvane za generacije koje dolaze, nije dovoljno djecu i mlade naučiti kako doći do vrha. Potrebno ih je naučiti zašto taj vrh, šuma, livada, izvor ili stijena vrijede i zašto ih moramo ostaviti u što izvornijem stanju.
Jer smisao planinarstva nije samo u tome da čovjek stigne na vrh.
Smisao je i u tome da na tom putu postane svjesniji prostora kojem pripada.
U vremenu klimatskih promjena, ubrzane urbanizacije, pritiska turizma, bespravne gradnje, eksploatacije prirodnih resursa i sve većeg broja posjetilaca u planinskim područjima, uloga planinara postaje još značajnija. Planinarske organizacije mogu biti važan glas prirode – ne zato što planinu žele zatvoriti za čovjeka, nego zato što žele omogućiti da čovjek i priroda postoje u ravnoteži.
Planina nije samo mjesto na koje dolazimo. Ona je prostor koji nam je povjeren.
Zato budućnost planinarstva ne treba mjeriti samo brojem članova, osvojenih vrhova, kilometara markiranih staza ili izgrađenih domova. Treba je mjeriti i količinom znanja koje prenosimo, prirodom koju smo sačuvali, mladima koje smo naučili poštovanju prema okolišu i tragom koji ostavljamo iza sebe.
Od prvih organiziranih planinara u Bosni i Hercegovini do današnjih generacija prošle su 134 godine. Za to vrijeme promijenile su se države, društveni sistemi, tehnologija i način života, ali je ostala ista ljudska potreba – izaći iz svakodnevice, krenuti prema planini, upoznati nepoznato i pronaći sebe u prostoru većem od nas samih.
I danas, nakon 134 godine organiziranog planinarstva u Bosni i Hercegovini, ideja o istraživanju prirodnih ljepota naše zemlje i dalje živi.
Ali danas toj ideji moramo dodati još jednu:
Ne samo upoznati planine – nego ih razumjeti.
Ne samo koristiti prirodu – nego je čuvati.
Ne samo ostaviti trag u planinama – nego učiniti sve da naše staze ostanu bez tragova našeg nemara.
Pravi planinar je onaj koji je, nakon svog prolaska, planinu ostavio jednako lijepom ili ljepšom za onoga koji dolazi poslije njega.
Na kraju krajeva, planinarstvo je proizvod visoko civiliziranih i kulturnih sredina, ono je sastavni dio kulture pojedinih naroda i u određenom smislu mjerilo za stepen urbanizacije.
Jedna država - jedan Savez
-EWV-FERP
