28/07/2026
Reportaža s manevarcima iz Zenice i patriotama iz herojskog Bužima i ponosne Bosanske krajine
Mekka bosanskog otpora. Bužim. Nedjelja, 26. jula 2026. godine. Edham Eminić, komadant Trećeg bataljona 505. viteške brigade, a danas glavni koordinator za obilježavanje značajnih događaja herojskog Bužima, drži predavanje pored mezara jednog od najvećih heroja ove države. Izeta Nanića. Slušaju ga heroji s drugog kraja Bosne i Hercegovine. Manevarci 2. manevarskog bataljona 3. korpusa Armije RBiH. Tu su i pripadnicima 3. izviđačko-diverzantskog bataljona 3. korpusa ARBiH. Tu su i članovi Udruženja Čuvari Bosne.
Eminić završava predavanje u kojem je govorio o ratnom putu 505. viteške brigade. A onda spominje komandante Sile nebeske, 5. korpusa Armije RBiH. Prvog, koji je ustrojio vojsku koja je branila što se sa slabim naoružanjem moglo odbrniti. Generala Ramiza Drekovića. Sudbina je htjela da se ovaj tekst obznani na dan kada je objavljena informacija o preseljenju generala Drekovića. Hvala mu za sve, ne samo u 5. korpusu, nego i za borbu na čelu 4. korpusa. I neka mu je lahka zemlja bosanska, koju je branio i odbranio. A onda pred Sudom dokazao časnost te borbe!
Duvet sati trajao je put iz Zenice do Bužima. Ali, niko nike umoran, jer uz borce koji su se susretali na krvavoj zemlji u teškoj borbi, ne postoji preprka za susrete, zbližavanje, saradnju. Potpuno lišeni jedni drugima odaju priznanje. Domaćinima za herojsku borbu o kojoj se govori ne samo u Bosni i Hercegovini. Gostima za borbe od Maglaja do Sarajeva, ali i gostoprimstvo Krajišnicima koji su silom prilika jedno vrijeme proveli u Zenici i njenoj okolini.
Govorilo se i o Atifu Dudaković, njegovoj borbi, o Safetu Isakoviću Džidži koji leži u zatvoru jer je časno branio svoju zemlju, njegovoj braći - šehidima…
Obišli smo i Muzej 505. viteške brigade. Domaćini kažu bit će za godinu, dvije pravi muzej, u zasebnoj zgradi. Ali, i ono što smo vidjeli u postojećem oduzima dah. Zidovi obilježeni herojima koji su dali živote za ovu zemlju, uz radnu sobu njihovog komandanta. Oružje koje niko nikada nije ni pomislio napraviti. Iza svakog eksponata, fotografije, stoji priča. Priča koja oduzima dah ali budi i ponos.
Družili smo se dugo u dan u Bužimu, jer okupljeni pripadnici Armije RBiH imaju šta za ispričati, o prošlosti s ponosom, o sadašnjosti s razočarenjem. Ima tu boraca koji žive silom prilika i u teškim uslovima, jer država koju su stvorili i odbranili danas im okreće leđa.
Iako je postojao protokol posjete, to je ubrzo prestalo biti važno. Tako je to kada se sretnu prijatelji, saborci.
Dan je kratak da se sve ispriča, zato je ova posjeta dobar primjer i drugima, jer uvezivanje patriota Bosne i Hercegovine danas nam je podjednako potrebno kao i u vaktu oružane borbe.
Krenuli smo nazad. Prije Ključa, skrenuli u šume Laništa. Tamo je jama u koju su četničke snage ubijale sve što im se našlo na putu. A onda njihova tijela bacali u jamu. Prirodna jama Lanište 1 duboka je 28 metara, a prva tjela su pronađena su na dubini oko 12 metara.
Zadnja ekshumirana žrtva bila je beba Amila Džaferagić, imala je samo četiri mjeseca i pronađena je u naručju svoje majke.
S obzirom na dubinu i mjesto pronalaska prvog tijela, utvrđeno je da je jama bila popunjena tijelima u visini oko 16 metara.
Nije prijatno stajati iznad takvog svjedoka krvoločnosti zločinaca. Ali mora se, obaveza je svih nas ne samo da idemo, nego i da djecu vodimo i u Bužim, ali i u obilazak jama u kojima su završavali poklani Bošnjaci. Jer, Bužim je poziv na zbližavanje, organizovanje i viteštvo, koje nam danas treba koliko je trebalo i u agresiji 1992. - 1995. A obilazak jama poput onih na Laništu, da bismo shvatili šta nas čeka ako ne budemo ujedinjeni i organizovani.
Krenuli smo na polaznu tačku, Zenicu. Ocjena cijelog p**a jednoglasno je najviša. U svakom pogledu. Šefik Halilović i njegov tim hadžija Kaknjo, Bida, Hasan, Gago, Bećir mogu biti sretni uspješnim organizovanjem ovog pohoda. Sretni su i svi učesnici, a osim navedenih na početku, tu su bili i građani, djeca, kojoj se priča pohoda mora utkati u pamćenje. Jer, oni će nastaviti put.
Na kraju se i zapjevalo. O ljubavi i domovini!
Manevarci, Zeničani, Bužimljani, Bosanci i Hercegovci, pozdrav domovini!
