31/05/2026
Ovu priču doživljavam emotivno i dijelim je prvenstveno zbog tragične sudbine ovog velikog čovjeka i našeg naroda u Prijedoru, ali i zbog osjećaja pripadnosti istom pozivu, jer sam i sam ljekar otorinolaringolog.
Njegova životna priča svjedoči o snazi i dostojanstvu uprkos teških okolnosti zbog čega zaslužuje da bude ispričana i sačuvana od zaborava.
Esad Sadiković (Eso) je bio ljekar specijalista iz Prijedora i član SZO "Ljekari bez granica", aktivista Ujedinjenih naroda i predsjednik "Udruženja otorinolaringologa Jugoslavije". Bio je jedan od vodećih prijedorskih intelektualaca.
Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu zatočen je u logoru Omarska.
"Doktora Esu su često izvodili kako bi pružao pomoć, čak i stražarima koji su u logor dolazili pijani i povrijeđivali jedan drugoga zbog svađe oko plijena opljačkanog od novopridošlih zatočenika. Pijani bi pucali iz oružja koje su svi imali i ranili bi jedan drugoga. Odvodili su doktora Esu i dovodili ga kasno navečer. Liječio ih je profesionalnim bolničkim priborom i preparatima, kao i zalihama prve pomoći JNA. Kada se brinuo o nama zatočenicima morao je da improvizuje na sve moguće načine; pomoću vlastitih zuba, cijepajući odjeću da nam previje rane, vlasima kose. Često je na smrt izudaranim zatočenicima bio zadnja nada i utjeha. Sa ono malo vode ako bi se uspjelo unijeti u hangar gdje su nas držali ili mokraćom, čistio je rane i namještao polomljene kosti. Nekada je, riskirajući život, trčao iz jednog hangara u drugi da bi pomogao zatočenicima. Često bi tiho izustio da se nagledao užasa za tri života.
Početkom augusta rekli su nam da inostrani novinari dolaze da izvještavaju o logoru Omarska. Naređeno nam je da budemo tihi i da niko ne smije primijetiti da se u objektima nalaze zatočeni ljudi. Eso je tačno govorio engleski jezik, a poznavao je francuski i španjolski. Bio je jako društven i harizmatičan. Uživao je visok status u svijetu, kao ostvareni intelektualac.
Strahovali su da bi Eso mogao uspostaviti kontakt s novinarima, a željeli su prikriti sve ono što se događalo u logoru. Upravnik je novinarima govorio o fantastičnom tretmanu koji uživamo u logoru, kako imamo svu potrebnu hranu i vodu, te dobar smještaj kao u nekim hotelima ili odmaralištima. Ali, stvarnost je bila sasvim drugačija. Svo vrijeme dok je trajala posjeta bili smo zaključani u objektu. Nismo dobili ništa za jelo, čak ni vode, a morali smo biti tihi jer su nam zaprijetili da ćemo, ako se začuje ikakav zvuk, vika ili bilo kakav drugi znak koji bi pokazao da su ljudi unutra, strašno patiti narednog dana.
Dan ili dva nakon odlaska novinara, 5. augusta, noć je bila jezivo tiha, niko nije bio prozvan, odveden, likvidran. Nije bilo ni pucnjave. I negdje pred svitanje, vrlo rano ujutro, iznenada su se vrata otvorila uz prasak i stražar je rekao: 'Doktor Eso Sadiković, izađite!'. Bili smo izgubljeni. Mislili smo da ga opet vode da nekome pomogne, da se pobrine za nekoga. Ali, tada su mu rekli da ponese svoje stvari i onda nam je postalo jasno.
Doktor Eso je ustao. Stajao je u dnu sobe u kojoj smo bili. Podigao je svoju plastičnu vrećicu u kojoj je imao prljavu košulju i mislim da su bili opušci koje su zatočenici skupljali za njega po logoru jer je bio strastveni pušač i polako se okrenuo prema izlazu. U tom trenutku, i oni koji su bili budni i oni koji su spavali, također su se probudili i ustali, i uglas, plačući, glasno povikali: 'Doktore, hvala vam za sve što ste učinili'.
Doktor je bio veoma svjestan gdje ga vode, a i mi smo bili svjesni toga. Kad je stigao do vrata, okrenuo se i rekao samo: 'Zbogom, prijatelji'. U tom trenutku zapravo nismo mogli pojmiti da postoji čovjek koji bi mogao ubiti takvog čovjeka. Sjetili smo se svega što je za nas uradio, od ohrabrivanja, brige za bolesne i iscrpljene, do ušivanja rana vlasima kose. Briznuli smo u plač. Doktor je samo hladno dobacio: 'Šta cmizdrite?'. Aplauzom smo ga ispratili napolje. Njegov povišeni ton i osmijeh bio je dovoljan da nas smiri. Vrata su se zatvorila. Nikada niko nije tako ispraćen u smrt. Više ga nikada nismo vidjeli. Nestalo je Ese", ispričao je Nusret Sivac, logoraš i svjedok u Hagu.
Dokotor Sadiković je ubijen u noći sa 5. na 6. august, sa 122 zatočenika, nad jamom Hrastova Glavica. Pucali su mu u glavu. Imao je 44 godine. Posmrtni ostaci doktora Ese ekshumirani su 2006. godine, u istoj jami, oko 50 km udaljenosti od Omarske.
