10/10/2026
Gradsko zelenilo, ako se pametno sadi, smanjuje zagađenje!
Moraju se, prije svega, otklanjati uzroci zagađenja zraka, ovdje kod nas kao i širom svijeta : prekomjerni promet vozila, loženje, prljava industrija. Ali to će potrajati, a u međuvremenu nam može pomoći pametnije planiranje gradova i gradskog zelenila. U ovom smislu je sadnja drveća ključna, ali ne bilo kakvog drveća, koliko god je svako drvo po sebi veličanstveno prisustvo.
Stabla velikih krošnji ne odgovaraju uskim ulicama, ali zato tu pomažu neke vrste grmlja. Krošnjata stabla su pak nezamjenjiva na širokim prometnim bulevarima. Zimzeleno drveće preko cijele godine odlično kupi lebdeće čestice koje inače prodiru u naše disajne organe i uzrokuju ili pogoršavaju niz teških oboljenja. Domaće vrste su bolje prilagođene i otpornije.
No pitanje odabira ne tiče se samo stupnja funkcionalnosti i kombinacije vrsta drveća. Nemojmo o zelenilu u našim gradovima misliti samo u funkciji opstanka ljudske vrste – gradovi su dom mnogim bićima, pa i drveću samom. Koliko god neka vrsta drveća bila korisna, mora se voditi računa i o biološkoj raznovrsnosti kako bi se održala ravnoteža u prirodi.
Najbitnije je ne razmišljajmo parcijalno, sagledavajmo cjelinu. Gradovi nisu nakupine betona, gradovi su ekosistemi.
Gradovi odavno nastaju na račun zelenih površina. Ljudi još od prapovijesti postojano krče šume kako bi napravili mjesta za naselja. No, zelenilo se sve češće vraća u moderne urbane krajolike, i to s dobrim razlogom. Vegetacija čini gradove boljim staništima i za divlje životinje i za ljude, a gradski zrak čini daleko čišćim.
Drveće ima izvanredan niz osobina kojima umanjuje zagađenja zraka, što brojni svjetski gradovi nastoje iskoristiti. Londonski gradonačelnik je u siječnju 2019.godine najavio kako će do kraja naredne godine u Londonu biti posađeno 7.000 stabala. Kineska provincija Hebei u međuvremenu gradi oko Pekinga „zelenu ogrlicu“ od biljaka koje pomažu da se smanji zagađenje iz tvornica koje okružuju glavni grad. Paris nastoji poboljšati kvalitet zraka (i grad prilagoditi klimatskim promjenama) tako što sve najznačajnije gradske znamenitosti planira okružiti šumom.
„Drveće, naravno, zagađivače samo filtrira, te prije svega treba smanjiti emisiju zagađivača“, napominje David Nowak, viši istraživač Šumarske službe SAD (US Forest Service) koji već 30 godina proučava učinak biljaka na kvalitet zraka. „Ali drveće je tu svakako od ogromne pomoći.“
Iako u principu svako drvo smanjuje zagađenje zraka, naprosto povećati broja stabala u urbanom prostoru ne znači automatski i bolji kvalitet zraka. Nisu sve vrste drveća jednako djelotvorne u filtriranju zagađivača: kako bi se postigla osjetna razlika u kvalitetu zraka u određenoj ulici ili gradu, valja pronaći prave vrste drveća.
Drveće poboljšava kvalitet zraka i direktno i indirektno. Indirektno tako što pruža hladovinu i smanjuje temperaturu. Zgrade u hladu drveća imaju manju potrebu za konvencionalnom klimatizacijom i stoga proizvode manje stakleničkih gasova. Osim toga, niže temperature smanjuju rizik od štetnih zagađivača poput prizemnog ozona čiji nivo za vrelih dana često poraste u gradskim područjima.
Ali drveće igra ključnu ulogu i u direktnom uklanjanju zagađivača iz zraka. Kako kaže Rita Baraldi, biljni fiziolog u Institutu za bioekonomiju talijanskog Državnog istraživačkog Savjeta (CNR -Consiglio Nazionale delle Ricerche): „Biljke su poznate kao pluća ekosistema jer apsorbiraju ugljični dioksid a ispuštaju kisik, ali budući da kroz lišće filtriraju i atmosferske zagađivače poput sumpornog dioksida i azotnog dioksida, biljke funkcioniraju ne samo kao pluća nego i kao jetra ekosistema.“
Nowak dodaje da je drveće posebno efikasno u uklanjanju tzv. lebdećih čestica PM, što su nevidljive čestice organskih kemikalija, kiselina, metala i prašine koje emitiraju vozila i tvornice na fosilna goriva, kao i gradilišta ,te mala i srednja ložišta, što je kod nas najčešći slučaj. Prečnik najveće od tih čestica (poznate kao PM10) iznosi 10 mikrometara: oko petine prečnika ljudske dlake. Tu su zatim PM2,5 – prečnika 2,5 mikrometra, pa čak i od njih manje čestice zagađenja: nanočestice.
Fine lebdeće čestice lako prodiru u ljudski respiratorni sistem i uzrokuju upale pluća i kardiovaskularne bolesti i pogoršavaju postojeće respiratorne bolesti. Povezane su s raznim upalama i srčanim bolestima. Prema jednoj procjeni, na globalnom nivou se godišnje 8,9 miliona smrtnih slučajeva pripisuje dužoj izloženosti sitnim česticama na otvorenom.
Iz urbanističke perspektive, biljke djeluju kao lako dostupan sklop pročistača finih lebdećih čestica PM. „Drveće u smanjenju čestica PM djeluje uglavnom na dva načina“, kaže Prashant Kumar, osnivač i direktor Globalnog centra za istraživanje čistog zraka (Univerzitet Surrey).
Prvi način je disperzija: udarom o drveće i biljke koncentrirani oblaci lebdećih čestica se raspršuju, što umanjuje rizik da će ih ljudi udahnuti. Drugi način je taloženje: lebdeće čestice ostaju zarobljene na smolastom dlakavom lišću drveća i grmlja, odakle ih većinu ispere kiša.
„Stepen filtriranja najviše zavisi od veličine krošnje i veličine i strukture lišća“, kaže Baraldijeva. Znači : što veće i lisnatije krošnje – to više zadržanih čestica zagađivača. Najbolji „filteri“ za lebdeće čestice: lišće čija je površina gruba, hrapava i dlakava.
Nedavno su Barbara Maher i njene kolege s Univerziteta Lancaster eksperimentima u zračnom tunelu testirali sposobnost devet vrsta drveća da zadrže fine lebdeće čestice. Najdjelotvornije u zadržavanju čestica pokazala su se stabla bijele (obične) breze, tise i zove, čije je dlakavo lišće doprinijelo stopama smanjenja od 79%, 71% i 70%. Kopriva se pokazala najmanje efikasnom među testiranim vrstama, ali je čak i ona uhvatila dobrih 32% čestica.
Dobri prirodni pročišćivači zraka su i četinari (recimo borovi i čempresi).
Jun Yang, urbani ekolog u Centru za nauku o zemaljskom sistemu (Univerzitet Tsinghua u Pekingu), 2015. godine je rangirao najčešće vrste drveća u gradovima na osnovu njihove sposobnosti apsorpcije PM 2,5. Pri tomu je uzeo u obzir i sposobnost vrsta za preživljavanje u urbanom kontekstu i njihove eventualne negativne uticaje na kvalitet zraka, recimo proizvodnju alergena i hlapljivih organskih spojeva (HOS) – skup tvari koje reaguju s gasovima koje ispuštaju vozila, npr. azotni dioksid (HOS uzrokuju razne zdravstvene probleme: od oštećenja pojedinih organa, preko neuroloških i nervnih tegoba do nekih vrsta tumora). Ove reakcije u prisustvu sunčeve svjetlosti mogu znatno povećati nivo prizemnog ozona, štetnog za ljudsko zdravlje. Tako je zbog ozona nastalog reakcijom biljnih organskih spojeva i zagađivača iz motornih vozila za vrijeme toplotnog talasa u Berlinu 2006. godine zabilježen nagli pad kvaliteta zraka.
Yangov sistem rangiranja pokazuje kako najrasprostranjenije vrste drveća nisu i najbolji filteri zagađujućih čestica. „Od 10 vrsta najčešće prisutnih vrsta, samo su javorolisni (londonski) platan, srebrni javor i trnovac (američki/trošiljkasti trnovac/lažni rogač) plasirani iznad prosjeka“, kaže Yang. Najboljim filterima pokazali su se četinari, poput borova i čempresa, te Yang zaključuje da radi smanjenja PM 2,5 u gradovima zagađenim poput Pekinga najviše smisla ima saditi četinare. Nivo PM u kineskoj prijestonici redovno iznosi preko 125 mikrograma po kubičnom metru. To je preko deset p**a više od maksimuma koji Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje kao prag. (10 mikrograma po kubnom metru).
Uspješnost četinara u smanjenju PM-a dijelom je posljedica strukture njihovih krošnji – gusta krošnja igličastih listova vrlo djelotvorno hvata zagađivače. Tu pomaže i njihova sezonska biologija: Nowak kaže da „četinari najdjelotvornije smanjuju nivo PM i zato što su zimzeleni“ te, za razliku od listopadnog drveća, djeluju kao filteri tijekom cijele godine. „Ali ih to ne čini automatski primjerenim svim sredinama.“
Problem s četinarima je u tomu što su mnoge vrste vrlo osjetljive na nivo soli u tlu, a u urbanim područjima je nivo soli u tlu obično visok, posebno tamo gdje se sol koristi za odmrzavanje puteva. Nowak kaže da se ovaj problem usložnjava i činjenicom da zimzelene krošnje četinara sprečavaju da toplina sunca otopi snijeg i led na cestama, što u gradovima podložnim niskim temperaturama potencijalno izaziva probleme u saobraćaju. I Yang u svojim preporukama upozorava na ove dvije 'mane' četinara.
Neke listopadne vrste imaju i nuspojave, kaže Nowak. Npr. drveće rasprostranjeno u gradovima sjeverne hemisfere poput topola i stabala crne gume može emitovati visok nivo HOS-a.
„Idealne su one vrste koje maksimalno apsorbiraju čestice PM, a minimalno proizvode prekursore ozona“, kaže Margarita Préndez, organska kemičarka (Univerzitet Čile) koja je proučavala uticaj različitih vrsta drveća na kvalitet zraka u Santiagu. Nowak kao primjere biljaka s niskim udjelom HOS-a navodi četinare poput čuga (vrsta slična jeli), kleke i listopadno drveće poput brijesta, divljeg kestena i lipe.
„Podaci iz Santiaga i drugih čileanskih gradova pokazuju da izvorno drveće emitira manje HOS-a nego ino drveće“, dodaje Préndez. U Santiagu, recimo, londonski platan i vrste iz roda Prunus proizvode i do 30 p**a više HOS-a nego domaće vrste.
Ali nije rečeno da ovo važi svugdje; Yang kaže da ne treba generalizirati kada je riječ o poređenju izvornih i unesenih vrsta: „Neke od vrsta najboljih za smanjenje zagađenja zraka nisu domaće. Ne bismo ih trebali isključivati iz ideoloških razloga.“
Treba pažljivo procijeniti koje drveće odgovara određenom gradu. Ali to je samo početak, kaže Nowak. Naredno pitanje je gdje posaditi ta stabla.
Dosta je dobronamjernih programa stradalo zbog loše planirane sadnje.
„Gradovi poput Pekinga i Mexico Cityja zasadili su drveće prilično daleko od gradskih centara“, kaže Rob McDonald, vodeći naučnik organizacije Očuvanje prirode (The Nature Conservancy), „što se nije pokazalo osobito korisnim.“
McDonald, koji radi s općinskim vladama na planiranju gradskih šuma, kaže kako drveće u pravilu treba saditi što bliže ljudskim staništima i izvorima zagađenja.
A pošto i smjer vjetra i struktura krajolika utiču na način kretanja zagađenja, i to treba uzeti u obzir pri sadnji drveća, dodaje Nowak. U uskim ulicama okruženim visokim zgradama, poput onih u centru Manhattana, protok zraka zarobljava zagađivače blizu tla. U ovom slučaju sadnja visokih stabala s velikim krošnjama samo pogoršava stvari jer sprečava disperziju zagađenja. To se, dijelom i iz ovog razloga, nedavno desilo u određenim područjima Pekinga nakon programa sadnje drveća.
U svezi sa ovim su Kumar i njegov tim nedavno izdali specifične preporuke za urbaniste: u uskim ulicama s visokim zgradama generalno su preporučljive žive ograde i zeleni zidovi. Na širokim cestama okruženim niskim zgradama održive opcije su i živice i drveće budući kako tu zrak teče slobodnije, što smanjuje rizik od zadržavanja zagađivača blizu tla. Baraldijeva kao primjere živih ograda koje u ovom smislu dobro funkcionišu navodi bekovinu (h/udikovina/šibikovina), fotiniju crvenog vrha, loniceru (orlovi nokti) i lovor.
Ali ključno je osigurati i biološku raznolikost – čak i ako se neka vrsta stabla u pogledu sposobnosti zadržavanja zagađivača pokaže daleko superiornijom od drugih, Kumar preporučuje da biljke iz iste vrste ili porodice čine najviše 5-10% gradske šume. Konačno, navodi Nowak, pri odabiru treba biti realan i u pogledu održavanja i životnog vijeka biljaka: poželjnije su one kojima ne treba mnogo pažnje, a koje traju i po nekoliko decenija.
Obzirom na sve faktore, nije lako ustvrditi koja će vrsta najbolje funkcionirati u određenom području. „Ima mnogo oprečnih savjeta, pa i pustih snova o prednostima pojedinih vrsta drveća za ublažavanje zagađenja zraka u gradu“, kaže Stephanie Carlisle, urbana ekologinja (Univerzitet Pennsylvania) koja proučava interakciju između prirodnog i izgrađenog okoliša. „Osim toga, to je stvarno teško izmjeriti.“ Što potvrđuje činjenica kako po nekim studijama biljke mogu smanjiti koncentraciju PM koja dopire do zatvorenih prostora za samo 1% dok su po drugima stope smanjenja i 60%.Ali znanstvenici razvijaju alate koji bi urbanistima trebali pomoći u identifikaciji vrsta najpogodnijih za određeno područje. Na primjer Vrsta iTree, besplatni softver koji pruža US Forest Service, rangira vrste na temelju niza faktora koji uključuju sposobnost uklanjanja zagađivača zraka i skladištenja ugljika, te emisije HOS-a.
Oakville u Ontariju-Canada jedan je od prvih gradova koji je primijenio iTree, te jasno pokazao kako je teško iznaći pravu ravnotežu. Općina je na osnovu nalaza programa iTree saznala da je za kvalitet zraka na njenom području najkorisniji norveški javor, ali je radi biodiverziteta odlučila da ovo drvo više ne sadi – pošto norveški javor već čini više od 10% gradskog zelenila. Prestali su, međutim, saditi i glog , koji po nalazima softvera iTree nije doprinosio kvalitetu zraka u Oakvilleu. Glog je postepeno zamijenjen američkim brijestom, ali se ispostavilo kako je on neotporan na grafiozu (tzv. bolest nizozemskog brijesta).
Nowak objašnjava da iTree rangira vrste po generalnim indikatorima, ne uzimajući previše u obzir lokalni kontekst: „Moguće da se ispostavi kako su vrste koje se nađu na vrhu liste invazivne ili da ne pogoduju određenom ekosistemu. Zato je uvijek najbolje s lokalnim stručnjacima utvrditi koje vrste daju dobre rezultate u lokalnim uslovima.“ Dalje proučavanje Nowak i njegov tim planiraju u pravcu izučavanja uticaja lokalnih ekosistema na pogodnost sadnje određenih vrsta drveća, te najbolje načine korištenja prirodnih karakteristika određenih vrsta u datim ekosistemima.
I Kumar naglašava važnost lokalnog konteksta. On je koautor ove godine izdanog vodiča koji urbanistima pomaže u odabiru vrsta drveća koje najviše pomažu smanjenju zagađenja na cestama. Vodič navodi 61 vrstu koja ima 12 osobina pogodnih za smanjenje zagađenja zraka (npr. hrapavo lišće). Vodič uzima u obzir i „nepoželjne“ faktore (npr. polen, HOS i zahtjevnost održavanja). „Kao potencijalno najefikasniji odabrani su zimzeleni hrastovi (crnika ili česvina), bor kao vrsta, te obična tisa“, kaže Kumar, „budući da su zimzeleni i relativno tolerantni na zagađenje, a lišće im ima niz korisnih osobina.“
Ova vrsta savjeta ne služi samo urbanistima, nego i stanovništvu koje sad u odabiru sadnje može računati na širu paletu alata.
Sociologinja Jennifer Gabrys (Univerzitet Cambridge) razvila je digitalni alat koji svima omogućava da utiču na smanjenje zagađenja zraka. Ovaj alat (razvijen dok je Gabrysova radila u Goldsmithsu) zove se Phyto-senzor i navodi sve biljke koje su se pokazale djelotvornim u smanjenju PM (npr. šeboj i bršljan) te predlaže najpogodnija mjesta za njihovu sadnju. Ali na kraju ipak kontekst uvijek određuje je li određena vrsta korisna ili štetna.
Sve ovo pokazuje kako ne postoji jedna vrsta drveta koja je lijek za sve. „Neki su urbanisti skloniji razmišljanju u smislu objekata, a ne složenog ekološkog sistema“, kaže Carlisleova. „Ali bez cjelovitog razumijevanja urbanih ekosistema rizikujemo da nanesemo više štete nego koristi.“
IZVOR: BBC – Future Planet
www.gozuco.com
