24/07/2026
𝗗𝗔𝗡𝗔𝗦 𝗦𝗠𝗢 𝗜𝗦𝗣𝗥𝗔𝗧𝗜𝗟𝗜 𝗡𝗔𝗦̌𝗘 𝗞𝗢𝗠𝗦̌𝗜𝗝𝗘. 𝗔 𝗦𝗨𝗧𝗥𝗔 𝗠𝗢𝗥𝗔𝗠𝗢 𝗣𝗜𝗧𝗔𝗧𝗜 – 𝗝𝗘𝗦𝗠𝗢 𝗟𝗜 𝗞𝗔𝗢 𝗗𝗥𝗨𝗦̌𝗧𝗩𝗢 𝗠𝗢𝗚𝗟𝗜 𝗦𝗣𝗥𝗜𝗝𝗘𝗖̌𝗜𝗧𝗜 𝗢𝗩𝗨 𝗧𝗥𝗔𝗚𝗘𝗗𝗜𝗝𝗨?
Danas smo na Gradskom groblju Vlakovo ispratili članove porodice Lokvančić.
Iza jedne kratke vijesti o strašnoj tragediji ostala je priča koja je trajala četvrt stoljeća - o siromaštvu, bolesti, traumama, gubitku doma, samoći i ljudima koji su godinama živjeli na rubu društva.
Porodicu Lokvančić obilazili smo posljednjih godinu dana kroz naš humanitarni rad. Poznavali smo njihovu svakodnevnicu dovoljno da znamo da njihova nesreća nije počela prošle sedmice, već mnogo ranije.
Prije 25 godina, nakon smrti oca porodice i gubitka doma, majka je ostala sa dvojicom sinova. Posljedice tragedije koju su tada doživjeli ostale su sa njima. Godine koje su slijedile donijele su nove probleme, siromaštvo, zdravstvene i životne poteškoće i sve veću izolovanost.
A onda se dogodilo najgore.
Najstariji sin usmrtio je majku i brata.
Ne pišemo ovo da bismo tražili opravdanje za ono što se dogodilo. Dva života su izgubljena i ništa ih ne može vratiti.
Ali imamo obavezu postaviti mnogo teže pitanje:
❓𝗗𝗮 𝗹𝗶 𝗷𝗲 𝗼𝘃𝗮 𝘁𝗿𝗮𝗴𝗲𝗱𝗶𝗷𝗮 𝗺𝗼𝗿𝗮𝗹𝗮 𝘇𝗮𝘃𝗿𝘀̌𝗶𝘁𝗶 𝘂𝗽𝗿𝗮𝘃𝗼 𝗼𝘃𝗮𝗸𝗼?
Gdje je sistem kada jedna porodica godinama živi sa ozbiljnim socijalnim, zdravstvenim i drugim poteškoćama?
Ko prepoznaje porodicu visokog rizika?
Ko povezuje centar za socijalni rad, zdravstvene ustanove, službe mentalnog zdravlja i druge nadležne institucije?
Ko prati čovjeka kojem nije dovoljna povremena materijalna pomoć, nego mu je potrebna kontinuirana stručna podrška?
𝗜, 𝗻𝗮𝗷𝘃𝗮𝘇̌𝗻𝗶𝗷𝗲 – 𝗸𝗼 𝗿𝗲𝗮𝗴𝘂𝗷𝗲 𝗽𝗿𝗶𝗷𝗲 𝗻𝗲𝗴𝗼 𝘀̌𝘁𝗼 𝗯𝘂𝗱𝗲 𝗸𝗮𝘀𝗻𝗼?
Humanitarne organizacije, komšije i dobri ljudi mogu donijeti hranu, platiti račun, obezbijediti ogrjev, lijek ili pružiti lijepu riječ. Mogu pokucati na vrata koja su mnogi drugi zaboravili.
Ali humanitarni rad ne može i ne smije biti zamjena za državu i njene institucije.
Postoje situacije koje zahtijevaju stručnjake, procjenu rizika, kontinuirano praćenje, liječenje, socijalnu zaštitu i koordinirano djelovanje institucija.
Takav sistem mora postojati upravo zato da ne čekamo tragediju da bismo shvatili koliko je nečiji život bio težak.
Zato smrt naših komšija ne smije ostati samo još jedna crna hronika koja će nekoliko dana puniti medijske stupce, a zatim biti zaboravljena.
Nadležne institucije moraju analizirati ovaj slučaj!
Ne radi traženja krivca po svaku cijenu, nego radi odgovora na pitanja: 𝗱𝗮 𝗹𝗶 𝗷𝗲 𝗽𝗼𝗿𝗼𝗱𝗶𝗰𝗮 𝗯𝗶𝗹𝗮 𝗲𝘃𝗶𝗱𝗲𝗻𝘁𝗶𝗿𝗮𝗻𝗮, 𝗸𝗮𝗸𝘃𝗮 𝗷𝗼𝗷 𝗷𝗲 𝗽𝗼𝗺𝗼𝗰́ 𝗽𝗿𝘂𝘇̌𝗮𝗻𝗮, 𝗷𝗲𝘀𝘂 𝗹𝗶 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝗷𝗮𝗹𝗶 𝘇𝗻𝗮𝗸𝗼𝘃𝗶 𝗼𝘇𝗯𝗶𝗹𝗷𝗻𝗼𝗴 𝗿𝗶𝘇𝗶𝗸𝗮, 𝗷𝗲𝘀𝘂 𝗹𝗶 𝗶𝗻𝘀𝘁𝗶𝘁𝘂𝗰𝗶𝗷𝗲 𝗺𝗲đ𝘂𝘀𝗼𝗯𝗻𝗼 𝗿𝗮𝘇𝗺𝗷𝗲𝗻𝗷𝗶𝘃𝗮𝗹𝗲 𝗶𝗻𝗳𝗼𝗿𝗺𝗮𝗰𝗶𝗷𝗲 𝗶 𝘀̌𝘁𝗮 𝗷𝗲 𝗺𝗼𝗴𝗹𝗼 𝗯𝗶𝘁𝗶 𝘂𝗿𝗮đ𝗲𝗻𝗼 𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮𝗰̌𝗶𝗷𝗲.
Ako postoje propusti, moraju biti priznati i ispravljeni.
Ako sistem nema mehanizam da ovakve porodice prepozna i prati, onda taj mehanizam mora biti uspostavljen.
Jer negdje među nama možda već danas postoji neka druga porodica koja živi svoju tišinu iza zatvorenih vrata.
Možda joj komšija donosi kesu namirnica.
Možda joj udruženje plaća račune.
Ali možda joj je potrebna pomoć koju ni komšija ni humanitarna organizacija ne mogu pružiti.
Takve porodice moramo pronaći prije nego što o njima budemo čitali u crnoj hronici.
😔Porodici Lokvančić više ne možemo pomoći onako kako smo željeli.
Danas smo ih mogli samo dostojanstveno ispratiti i proučiti dovu.
🤲Molimo Allaha, džellešanuhu, da se smiluje našim umrlim komšijama, oprosti im grijehe i podari im Svoju milost.
❗️𝗔 𝗻𝗮𝗺𝗮 𝘇̌𝗶𝘃𝗶𝗺𝗮 𝗻𝗲𝗸𝗮 𝗼𝘃𝗮 𝘁𝗿𝗮𝗴𝗲𝗱𝗶𝗷𝗮 𝗼𝘀𝘁𝗮𝘃𝗶 𝗼𝗱𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗻𝗼𝘀𝘁 𝗱𝗮 𝗻𝗲 𝗼𝗸𝗿𝗲𝗰́𝗲𝗺𝗼 𝗴𝗹𝗮𝘃𝘂.
𝗝𝗲𝗿 𝗱𝗿𝘂𝘀̌𝘁𝘃𝗼 𝘀𝗲 𝗻𝗲 𝗺𝗷𝗲𝗿𝗶 𝘀𝗮𝗺𝗼 𝗽𝗼 𝘁𝗼𝗺𝗲 𝗸𝗼𝗹𝗶𝗸𝗼 𝗽𝗼𝗺𝗮𝘇̌𝗲 𝗸𝗮𝗱𝗮 𝘀𝗲 𝘁𝗿𝗮𝗴𝗲𝗱𝗶𝗷𝗮 𝗱𝗼𝗴𝗼𝗱𝗶, 𝗻𝗲𝗴𝗼 𝗸𝗼𝗹𝗶𝗸𝗼 𝗰̌𝗶𝗻𝗶 𝗱𝗮 𝗱𝗼 𝘁𝗿𝗮𝗴𝗲𝗱𝗶𝗷𝗲 𝗻𝗶𝗸𝗮𝗱𝗮 𝗻𝗲 𝗱𝗼đ𝗲.
🤲 Allah im se smilovao. Amin.
