Udruženje građana "Kultura kulturi" Banja Luka

29/11/2025

Projekcija filma "ČETRDESET PRVI"
Kulturni centar "Banski dvor" - subota, 29. novembar 2025, u 19.30

​​razgovor o filmu nakon projekcije

Kulturni centar "Banski dvor" (u saradnji sa UG “Kultura kulturi“), sa zadovoljstvom vas poziva na projekciju filma Grigorija Čuhraja "ČETRDESET PRVI" – Vijećnica, subota, 29. novembar 2025. godine u 19.30.

ULAZ SLOBODAN!
Razgovor o filmu nakon projekcije. Razgovor vodi Slaviša Radan, dramaturg.
Jedna od najljepših ratnih drama sa muško-ženskom tematikom na filmu. Tako nježan, čista poezija u prozi, kako valjda samo Rusi mogu da urade.
Film ima atmosferu snoviđenja, ali ne i snoviđenje, bar ne ono bukvalno. Zato je i prekrasan za gledanje.
Svoje viđenje događaja iz sovjetske revolucije 1917. godine, kao i građanskog rata nastalog nakon nje, iznio je pisac Boris Lavrenjev u romanu "Četrdeset prvi". Lavrenjenovo rodno mjesto je Herson a godina rođenja 1941. Diplomirao je pravo na univerzitetu u Moskvi.
Učesnik je prvog svjetskog rata, a nakon toga i u građanskog ratu, prvo na strani bijelih, da bi se potom pridružio crvenima kao pripadnik Crvene armije u Turkmenistanu. Otuda iskustva koja su kasnije poslužila kao inspiracija za roman objavljen 1924. godine..
Jedna od njemu omiljenih knjiga avanturističkog žanra iz djetinstva, bila je Dafovoa “Avanture Robinzona Krusoa”, na šta se i referiše u romanu tako što glavni muški lik u šali sebe naziva Robinzonom, a svoju partnericu Petkom.
Roman je doživio dvije dramatizacije – prvu 1927. godine u režiji Jakova Protazanova (nijemi film), i drugu (koju ćemo gledati) manje od dvadeset godina kasnije, u režiji Grigorija Čuhraja.
Čuhraju je ovo bio debitantski film, a zanimljivo jeste da je bio uporan da baš ovim filmom otpočne rediteljsku karijeru, obzirom da je film po ovom romanu već bio realizovan.
Pa… da li je upornost imala smisla, da li je dala odgovarajući rezultat?
Na festivalu u Kanu, 1957. godine, kada su festivali zaista zastupali filmove, a ne nekakve političke agende, nagrađen je specijalnom nagradom.
Bio je to prvi sovjetski film u kome lik neprijatelja nije klasični negativac i koji slojevito prikazuje djelovanje revolucije i rata na pojedinca, bez obzira ko on bio.
Marjutka se zaklela da neće rađati djecu dok ne pobijedi kapitaliste. Kroz revoluciju i rađanje novog svijeta.
Svakog je ubijenog belogardistu smatrala osvetom za siromaštvo i bezakonje carske Rusije.
Razmišljajući o onom na šta film ukazuje, javlja mi se ona esecijalna rečenica koju lično smatram suštom istinom, koliko mi god prigovarali na tome – siguran sam da njena strahota plaši pa je stoga i zaobilaze.
A ona glasi: Sve prave ljubavi su mrtve… prošle… bivše… Ili tako nekako.
Kao i cvijet koji samo u jednoj vremenskoj tačci ima svoj vrhunac, tako i svako naše potpuno istinsko djelovanje ne možemo ovjekovječiti.
I ljubav, kao i drugi naši idealistički snovi, osuđeni su na propast. Pa i oni najuzvišeniji, zbog kojih se neki rijetki među nama koji imaju tu sreću, samo zbog njih rađaju, žive i umiru, takođe su osuđeni na propast.
Tako nam se čini, jer takav je svijet u kojem živimo – ne dozvoljava sanje, ne dozvoljava umjetnost. A ima li šta ljepše nego sanjati…
Stoga, možda uopšte nije važno što nam se čini da je sve osuđeno na svoju fizičku propast. I ne treba da nas plaši, možda fizička propast ne znači ništa.
Jer, sjeme koje posiješ, ne oživljava, ako ne umre.
Jedna od najljepših ratnih drama sa muško-ženskom tematikom na filmu. Tako nježan, čista poezija u prozi, kako valjda samo Rusi mogu da urade.
Film ima atmosferu snoviđenja, ali ne i snoviđenje, bar ne ono bukvalno. Zato je i prekrasan za gledanje.
Svoje viđenje događaja iz sovjetske revolucije 1917. godine, kao i građanskog rata nastalog nakon nje, iznio je pisac Boris Lavrenjev u romanu "Četrdeset prvi". Lavrenjenovo rodno mjesto je Herson a godina rođenja 1941. Diplomirao je pravo na univerzitetu u Moskvi.
Učesnik je prvog svjetskog rata, a nakon toga i u građanskog ratu, prvo na strani bijelih, da bi se potom pridružio crvenima kao pripadnik Crvene armije u Turkmenistanu. Otuda iskustva koja su kasnije poslužila kao inspiracija za roman objavljen 1924. godine..
Jedna od njemu omiljenih knjiga avanturističkog žanra iz djetinstva, bila je Dafovoa “Avanture Robinzona Krusoa”, na šta se i referiše u romanu tako što glavni muški lik u šali sebe naziva Robinzonom, a svoju partnericu Petkom.
Roman je doživio dvije dramatizacije – prvu 1927. godine u režiji Jakova Protazanova (nijemi film), i drugu (koju ćemo gledati) manje od dvadeset godina kasnije, u režiji Grigorija Čuhraja.
Čuhraju je ovo bio debitantski film, a zanimljivo jeste da je bio uporan da baš ovim filmom otpočne rediteljsku karijeru, obzirom da je film po ovom romanu već bio realizovan.
Pa… da li je upornost imala smisla, da li je dala odgovarajući rezultat?
Na festivalu u Kanu, 1957. godine, kada su festivali zaista zastupali filmove, a ne nekakve političke agende, nagrađen je specijalnom nagradom.
Bio je to prvi sovjetski film u kome lik neprijatelja nije klasični negativac i koji slojevito prikazuje djelovanje revolucije i rata na pojedinca, bez obzira ko on bio.
Marjutka se zaklela da neće rađati djecu dok ne pobijedi kapitaliste. Kroz revoluciju i rađanje novog svijeta.
Svakog je ubijenog belogardistu smatrala osvetom za siromaštvo i bezakonje carske Rusije.
Razmišljajući o onom na šta film ukazuje, javlja mi se ona esecijalna rečenica koju lično smatram suštom istinom, koliko mi god prigovarali na tome – siguran sam da njena strahota plaši pa je stoga i zaobilaze.
A ona glasi: Sve prave ljubavi su mrtve… prošle… bivše… Ili tako nekako.
Kao i cvijet koji samo u jednoj vremenskoj tačci ima svoj vrhunac, tako i svako naše potpuno istinsko djelovanje ne možemo ovjekovječiti.
I ljubav, kao i drugi naši idealistički snovi, osuđeni su na propast. Pa i oni najuzvišeniji, zbog kojih se neki rijetki među nama koji imaju tu sreću, samo zbog njih rađaju, žive i umiru, takođe su osuđeni na propast.
Tako nam se čini, jer takav je svijet u kojem živimo – ne dozvoljava sanje, ne dozvoljava umjetnost. A ima li šta ljepše nego sanjati…
Stoga, možda uopšte nije važno što nam se čini da je sve osuđeno na svoju fizičku propast. I ne treba da nas plaši, možda fizička propast ne znači ništa.
Jer, sjeme koje posiješ, ne oživljava, ako ne umre.

Slaviša Radan
www.slavisaradan.weebly.com

16/10/2025

06/06/2025

Вечерас је у Вијећници Банског двора наш драматург Славиша Радан одржао пројекцију филма "Он (ова чудна страст)" Луиса Буњуела. Након филма присутни су узели ућешћа у дискусији о филму.

05/06/2025

Projekcija filma "ON (Ova čudna strast)"
Kulturni centar "Banski dvor" - petak, 6. jun 2025, u 19h razgovor o filmu nakon projekcije.

Kulturni centar "Banski dvor" (u saradnji sa UG “Kultura kulturi“), sa zadovoljstvom vas poziva na projekciju filma Luisa Bunjuela "ON (Ova čudna strast)" – Vijećnica, petak, 6. juni 2025. godine u 19h.

ULAZ SLOBODAN!

Razgovor o filmu nakon projekcije.
Razgovor vodi Slaviša Radan, dramaturg.

Svoj film, Luis Bunjuel temelji na istoimenom autobiografskom romanu španske književnice Mercedes Pinto (1883.-1976), nastalom 1926. godine. Mercedes je poznata po kontraverznom predavanju o razvodu, održanom na Univerzitetu u Madridu, čini mi se, dvije godine ranije. Takođe zasnovanom na osnovu ličnog iskustva, pod uticajem vlastitog braka.

Bunjuel još kao dijete pohađa isusovačku školu u Saragosi. Njegov strogi crkveni odgoj u ranom djetinjstvu, izražen isključivo kroz zabrane, dao je posve suprotne rezultate od onih koji se očekuju. Veoma rano formira antiklerikalne stavove odbacujući crkvu kao besmislenu i manipulatorsku, i odlučuje da studira književnost i filozofiju. Dakle, oduvijek otvoreni anarhista, a u doba građanskog rata u Španiji i otvoreni zagovornik „republikanske“ strane.

Potpuno svjestan odabir Bumjuelovog političkog opredjeljenja, izuzetno mu je otežao stvaralački put. Stoga je umjetničku karijeru morao stvarati u inostranstvu, u egzilu.

U SAD-u živi na rubu egzistencije, pogotovo kada ga Salvador Dali javno optužuje da je komunista. Stoga, 1946. prihvata poziv meksičkih producenata, da u Meksiku, tada zemlji amaterske kinematografske produkcije, režira igrane filmove.
Tamo je nastao i film koji ćemo gledati.
Kao i većina Bunjuelovih filmova, i “On” njeguje subverzivni kvalitet. Progovara o uznemirujućoj stvarnosti, u kojoj su mnoge opsesije jednim dijelom podstaknute nametnutim diskursom – na primjer, katoličkom crkvom (i njenom užasavajućom licemjernošću) ili pogledom na ljubav kao tobože apsolutnim imperativom.

U filmu je crkva, ne slučajno, veoma važno mjesto radnje. Tu se događaju ključnii trenuci priče – tu se javlja nagonska želja, tu se događa ljubavni susret, tu se javlja poriv za ubistvom, tu dolazi i do konačnog razočarenja. Dakle, crkva i njezini simboli, potpuno utemeljeni u svakodnevnom životu, pozadina su potiskivanja i bujanja nagona.
Stoga je i prirodno da Bunjuelovi filmovi, svi bez razlike, razaraju ovakvu sliku svijeta, na koju se, nažalost, uglavnom nekritički pristaje. Jer, čemu se nadati u društvu, u kome se, između ostalog, naklonjenost trulom kapitalisti i egoisti, podrazumijeva. I pri tom prikriva njegov sadizam.
Svevremene su teme kojima se Bunjuel bavi – njemu su bile rak-rana u ono vrijeme, a i nama su danas.

A sve je prilično jednostavno za razumjeti – na sceni je „dil“ enormno bogate zapadnokapitalističke beskompromisne manjine i lokalnih oligarhija.

I odmah treba reći, u njihovim djelovanjima ne očekujte ni trunku samilosti, bilo kakav oblik morala. Njihov način komunikacije ima za cilj da utjeruje strah, jasno vam predočavajući da od vas zahtijevaju pokornost. Oni jednostavno nisu kao mi.

Dakle, oni, gore prvi pomenuti, putem globalne dominacije političko-ekonomskog modela neoliberalne kapitalističke demokratije, zajedno sa domaćim klasičnim poltronstvom, pljačkaju zajedničke nam resurse, a nas bezdušno eksploatišu, degradirajući nas u jeftinu i poniženu radnu snagu. Da bi ovo bilo što lakše ostvarljivo, podrivaju se razni segmenti društva, a pod brojem jedan obrazovanje dostupno širokim narodnim masama. Ono se sistematski uništava ne bi li se tako broj mislećih ljudi sveo na minimum. Takođe, svjesno se zapostavljaju univerzalne ljudske vrijednosti (poštenje, pravednost, međusobna solidarnost), a kao ključne nameću status moći i zgrtanje novca. U ovako stvorenom, isključivo potrošačkom društvu, u kome je konstantno zasipanje gomilom estetski nepodnošljivih reklamnih slogana, postalo svakidašnjica, svjesno se otupljuje oštrica kritičke misli, dok se svaki oblik duhovnog djelovanja ismijava i tretira kao gubljenje vremena. Kroz slogane „kako biti uspješan“ (čitaj, doći do novca), serviraju nam bajke, tzv. američke snove, a kao uspješne primjere predočavaju nam one moralno najništavnije među nama, uvijek spremne na prodaju duše đavolu. Kao što su davnih dana učinili oni, gore drugi pomenuti.

Dakle, sve rečeno jasno govori zašto nam i danas trebaju filmovi Luisa Bunjuela – da, brehtovski nas budeći iz letargije, ukazuju na neophodnost protesta protiv laži, ovakvog shvatanja svijeta, a pogotovo nametnute slike o vječnosti ovakvog poretka.

A mi ostali, kao neizostavnu obavezu imamo poštovati i ne ignorisati slična saznanja, kao i dalje prikazivati istinu onako kako je mi vidimo.

Slaviša Radan

Slaviša Radan
www.slavisaradan.weebly.com