27/04/2026
Prije 5 dana bješe Dan planeta Zemlje ... i tim smo povodom učestvovali na Alternativnom pikniku kojeg je organizirao projekt Točka sastajanja koji je pokrenut unutar Muzeja suvremene umjetnosti, a usmjeren je na povezivanje muzeja, lokalne zajednice i suvremenih umjetničkih praksi.
Mapiranje kvarta voli takve programe i inicijative i s veseljem smo prihvatili poziv Točke sastajanja na suradnju, a ovaj je piknik bio prvi korak ove godine u tome smjeru. Posjetili smo jedan od gradskih kutaka koji tako često izmiče pažnji mnoštva koje prolazi pored njega u automobilima, autobusima i svim drugim mogućim prometalima ... a čak i oni koji idu pješice ili biciklom jedva da ga primjećuju.
Toga smo se dana, 22.04.2026., nježno, vrlo nježno, primakli travnjaku koji je smješten između zgrade MSU-a i poslovne zgrade INA, a omeđen je s obje strane širokim prometnim trakama Avenije Većeslava Holjevca koja Novi Zagreb dijeli na pola. Udobno smo se smjestili na tom travnjaku, točno u sredini svega, između novozagrebačkog zapada i novozagrebačkog istoka ... i sjedili. I radili ništa - ali i svašta. Ovo okupljanje nije imalo dugačak dnevni red, velike govore i snažne poruke ... ali je imalo puno lijepih detalja koji su se međusobno isprepletali, aktivnosti koje su bile kao stvorene da se popriča s onim ili onom ili onima koji su sjedili na drugoj strani dekice, pored suprotnog vrha olovke, iza našeg crteža ili pored kutije u koju smo ubacivali kolut ljepljive trake.
U jednom je časku dobra vila ovog nježnog osvajanja livade, Renata, s nekoliko riječi otvorila piknik ... i, ubrzo je stigao magični trenutak u kojem više nismo primjećivali gust promet s obje strane ceste, potpuno je nestao iz našeg vidokruga dok smo svu našu pažnju posvećivali crtanju, "pisanju" Kožarićeva citata na tlu, slušanju muzike, pisanju poruka na ljepljive ceduljice, razgovoru s onima koje nam je na put nanijela već spomenuta livada. Mi smo došli oživjeti nju - a ona je zauzvrat oživjela nas.
Citirat ćemo jednu od učesnica ovog piknika: "Prvi put radim nešto ovako, što ću sad?" ... ali i jednu drugu koja je na svojoj ceduljki napisala "Osjećam se ushićeno. Prija sunce i osjećaj da je ovo nešto neobično. Ponovila bih!"
I nama je prijao osjećaj da radimo nešto neobično. Bilo je lijepo nježno osvajati livadu koja tako rijetko dočeka posjetioce (možda jedino radnike Zrinjevca koji se tu i tamo provezu njome na svojoj kosilici i zapravo nikad i ne stanu nogom na nju?), bilo je lijepo prepustiti joj se i oslušnuti što nam ima za kazati i pokazati ... a prepustili smo se i drugim sudionicima ove livadne invazije koji su to zeleno ničije prostranstvo ispunili svojim šarenim dekicama, jastučićima, olovkama, termosicama, keksima, muzikom ... i livada je odjednom procvala, ne samo bijelim tratinčicama i zlaćanim zlaticama nego i nama ljudima.
I tako smo zajedno cvali i livada i mi, sve dok nas nije prekrila tama ... mi smo zarolali svoje prostirke i šuškavce, pokupili preostale bojice i ceduljke, prazne kutije od keksa i boce od vode, pozdravili se međusobno i s livadom ... i, da parafraziramo livadnu posjetiteljicu iz jednog od prethodnih odlomaka: Ponovili bismo!
Fotografije: Vanja Radovanović, Hrvoje Gradečak i Ivana Nekić
Točka sastajanja
Zagreb
