14/10/2026
Samog sebe zateknem dragi prijatelji u ponavljanju istoga.. Zateknem i malu neugodu sebi namećem.. Da u monotonosti istoga ne potonem u sferu samobitnosti, možda i uskih pogleda. Najmanje onog što ne želim.. neke moralne vertikale, prstom spram neba uprtog.. Daleko od toga.. Ali opet.. Ne dam.. Unutarnji nemir, istinski osjećaj za trijumf krivog, nemoralnog i sveg što zadarsko ne predstavlja, taj rodni instinkt mi ne da.. Ne da šutnji...
Ovo je ogledalo i ozbiljno upozorenje svima nama.. vodećim ljudima kluba, medijima, akterima na društvenim mrežama i svakom pojedincu koji se kune u zadarski dres i zadarsko ime. Ne dopustite da postanete svrha samima sebi. Lako je pisati velike riječi i uzvikivati parole, ali živjeti s košarkaškim klubom Zadar i za sam grad Zadar... to je nešto sasvim drugo.
Zadar se voli čineći.. Jučer baš svoga prijatelja, dragog Igor Jelenić opisah..
Toto za primjer mnogima..
Živući dragi Zadranin..
A jedan drugi odavna već sa nama nije...
Njegova čuvena rečenica ''Zovu Lakersi, zove i Zadar'' danas zvuči kao romantična bajka, stoljećima udaljena od naše sive stvarnosti.
Ponosno spominjemo Krešimira Ćosića i spominjat ćemo ga dok je svijeta i vijeka. No, budimo iskreni prema sebi.. spominjemo li ga zato što ga cijenimo ili zato što nam služi kao paravan za vlastite neuspjehe?
Krešu se ovdje ne slijedi.. I to je bolna istina vidljiva na svakom koraku.
Upravo zato smo tu gdje jesmo. Pohlepa i glupost u svim su sferama pružile ruku jedna drugoj, dopuštajući mediokritetima da kroje našu budućnost. Kad tome dodate lažni, pretjerani ponos.. tu vječnu odliku sitnih duša... dobijete formulu koja rađa samo ljudsku bijedu.
Jesmo li doista toliko licemjerni da se Kreše sjećamo samo u svibnju i studenom, na obljetnice njegova rođenja i odlaska?
Tada se svi zaklinjemo u njegovo ime, dok ostatak godine radimo sve suprotno od onoga što je on bio.
Zaboravljamo da su mu upravo u njegovu Zadru zadavali najteže udarce.
Na zadarskom su mu mostu dobacivali uvrede samo zato što se usudio živjeti svoju vjeru, misliti svojom glavom i slušati svoje srce.. vjeru koja je iznad svega promovirala ljubav i zajedništvo.
I unatoč svemu, Zadar je volio najviše. Odlazio je tužan, ali ga nikada nije napustio, svjestan da grad ne čine oni koji ga ruše.
Rušiteljima je praštao, ali njihove smjernice nikada nije prihvatio, pokazujući nevjerojatnu moć poniznosti.
Zato nam Krešo danas treba više nego ikad. Živimo u gradu u kojem se mrtvima zavidi na spomenicima, a živi se međusobno proždiru. Gradu u kojem je postalo normalno da bivši suigrači i legende desetljećima ne razgovaraju zbog dječjih svađa, ostavljajući te nesređene račune u naslijeđe mlađim generacijama kao nekakav prokleti testament..
Lakše je mrziti.
Lakše je vrijeđati, omalovažavati i rušiti. Za to ne treba trud. Ali pokušajmo, barem pokušajmo, krenuti težim putem. Pokušajmo praštati. Pokušajmo graditi.
Pogledajte fotografiju na kojoj on stoji poput svjetionika u mraku. On ne traži naše puko deklarativno zazivanje, on nas doziva da se promijenimo i ukazuje nam na ispravan smjer. Prije nego što se prepustite gorčini i poželite suditi drugima, potražite svoje ogledalo.
Zadrani moji, prekinimo krug jala. Odbacimo podjele i sitne interese. Učinimo ovaj klub i ovaj Grad onim što on oduvijek je i mora biti.. iznad sviju nas!
Imam osjećaj da bi onaj prvi Krešo baš ovako nešto i poručio... 💙🤍
