11/10/2026
Prosao je i drustveni izlet na Trebević , evo osvrta nase Vanje ...
Kad god se otvori mogućnost navratiti u Sarajevo, ne propuštam je. Nekako ne mogu. Sjećanje na taj šeher-grad odmah u meni pokrene sve osjećajne senzore, pa se kroz misli, gotovo nečujno, provuku stihovi pjesme: „Znaš li, prijatelju, kako miriše Sarajevo?“
I dok ih izgovaram u sebi, oni više nisu samo stihovi – postaju stvarnost.
Jer Sarajevo miriše.
„
Miriše poput prelijepe, stidljive djevojke.
Poput stare hanume s Vratnika.
Miriše šamijom moje nane,
somunom ramazanskim,
Tabijom i barutom t**a tabijskog.
Miriše Miljackom, Bembašom i starim ćuprijama.
Miriše, bolan, prijatelju… osjeti i ti malo.
Miriše džamijom i minaretom,
miriše crkvom i sinagogom,
sahat-kulom starom.
Miriše Saračima i Kovačima,
Sedrenikom i Bistrikom.
Miriše, prijatelju… stani malo pa miruhni.
Miriše vodom sa Sebilja i drugih česmi.
Miriše ćevapima, burekom, sirnicom i krompirušom.
Miriše kahvom, svježe prženom – osjetiš li?
Miriše bakrom i kalajom,
miriše kaldrmom.
Miriše ljudima – stranim i domaćim,
poznatim i nepoznatim.
Ali Sarajevo miriše, prijatelju, i krvlju i suzom.
Suzom majke koja je sina dala
da bi ti danas mogao mirisati Sarajevo.
Zato stani.
Udahni duboko.
Osjetit ćeš još više nego što ti rekoh,
jer Sarajevo još više i ljepše miriše
nego što se riječima može kazati.
Prijatelju moj.
„
I zato, zar je bilo moguće propustiti izlet na Trebević s mojim Imberlanima?
Pod vodstvom Alenove sarajevske duše, krenuli smo šumskim stazama, preko proplanaka i grebena te mitske planine, a Alen nas je cijelim putem zasipao pričama – onima koje ne čujete samo ušima, nego ih nekako primate cijelim bićem.
Kružna nas je staza vodila od Ravne, preko starih domova Napredak i Trebević, do izvora Tri Budalaša i Dobre vode, pa sve do najvišeg vrha – Sofe. Odatle preko Medinog pogleda ponovno prema polazištu.
A cijelim putem – pogledi.
Pogledi koji čovjeka zaustave usred koraka.
Pred nama se prostirala sarajevska kotlina, široka i nježna, a oko nje se redale planinske ljepotice: Bjelašnica, Treskavica, Jahorina, Romanija, Ozren, Bukovik i Igman. Grad dolje, planine uokolo, nebo iznad nas – i čovjek negdje između svega toga.
U takvom se prostoru čovjek osjeti zaista malenim.
Ali, istodobno, i neobično velikim.
Velikim zato što može biti tek mala mrvica svega toga. Dio krajolika, dio priče, dio vremena. Tek jedan korak na stazi, jedan pogled prema gradu, jedan udah planinskoga zraka – a opet dovoljno da osjetiš kako pripadaš nečemu većem od sebe.
Na Trebeviću se otvaraju vidici, ali ne samo oni koje oko može dohvatiti.
Otvaraju se i neki unutarnji vidici.
Nove želje.
Nove nade.
Novi razlozi za povratak.
Jer neki se krajevi ne posjećuju samo jednom. U njih se čovjek vraća i onda kada fizički nije tamo. Vraća im se mislima, mirisima, pogledima i ljudima koje je na njima susreo.
A Sarajevo i Trebević pripadaju upravo takvim mjestima.
Mjestima koja jednom uđu pod kožu – i ostanu.
I zato, prijatelju, kad se ponovno pruži prilika, neću pitati treba li poći.
Samo ću krenuti.
