Monografija “LoBoL 1996. - 2005.”, dokument je kojim se želi oteti zaboravu desetogodišnje uspješno okupljanje i druženje likovnih umjetnika, njihovo stvaralaštvo i sve popratne zgode i „nezgode“, u mom dvoru u Bolu. U razdoblju od deset godina na LoBoL-u je boravilo više od 140 vrhunskih hrvatskih umjetnika, ostavivši ovdje više od 200 svojih djela. U monografiji su zastupljena sva ta djela, ali
su predstavljene i grupne i pojedinačne izložbe sudionika LoBoL-a, samostalne izložbe pojedinih umjetnika, škola mozaika za mlade i njezini rezultati. Zatim smo u monografiji predstavili Srdelu, nekoliko knjiga, i nekoliko umjetnika ne likovnjaka koji su se družili na LoBoL-u. U monografiji je prikazano i stotinjak minijatura najpoznatijih pokojnih hrvatskih umjetnika i kipara, iz moje ranije kolekcije minijatura. Nezaobilazan je gastro-art kutak domaćinovih prijatelja i pomoćnika te još mnogo „lipih stvari“...
Komadić duše svojim su joj tekstovima darovali i poznati hrvatski intelektualci: Igor Zidić, Bože V. Žigo, Vasko Lipovac, Renato Baretić, Tonko Maroević, Željko Kipke, Boris Ljubičić, Jagoda Buić, Robert Pauletić te pok. Miljenko Smoje i Tonći Petrasov Marović. Predstavljanje monografije javnosti izvršiti će Igor Zidić i Robert Pauletić. Napomenuti nam je da je monografija rađena samo za potrebe prisutnih umjetnika i mene kao organizatora i neće biti predmet prodaje.
---
Igor Zidić 2005. godine:
Pravi je trenutak da se načini jedna dobra suma ovoga što se događalo u ovih 10 godina na LoBoL-u. Ivica Karninčić ovdje je kao moderni mecena okupio ljude. To je jedan jako rijedak senzibilitet i rijedak nagon koji čovjek današnjega doba još ima, da okuplja umjetnike, a da ih okuplja ne samo kao kvalitet, nego i kao ljude sklone prijateljskim odnosima, razgovorima, na jednom lijepom događanju koji daje ukras svemu ovome...
Jer nije ovo klasična kolonija u kojoj se slika, kleše itd., nego se ovo čini starijim od klasičnoga, gotovo na grčki način kao neki simpozijum... I uvijek je gozba, uvijek su fine domaće jestvine, dobro domaće vino, poneka rakija i puno vremena u kojem ljudi srdačno, jednostavno i lijepo razgovaraju o problemima umjetnosti. Mi smo uglavnom naučili da je to nešto zamorno, što je teško, što je mnogima dosadno, a ovdje se to u jednom ležernom stilu, u lijepom podneblju, sa sjajnim domaćinom, događa kao zabava, kao radost, što je možda, na neki način, vraćanje umjetnosti onomu najlijepšem što ona u sebi nosi i najizvornijemu što ima. Ovdje, u ovakvu okružju, umjetnost zapravo načas postaje razbibrigom, postaje igrom - igrom odrasle djece.
