28/05/2026
Moj stav
Saobraćaj kao sistem režimskog nasilja
„Onaj ko ne može da živi u zajednici ili kome ništa nije potrebno, jer je sam sebi dovoljan, nije deo države te je ili zver ili bog.”
Aristotel
Bolnica ima isti miris kao i raskrsnica u špicu. Mešavina straha, besa i nečega što se više ne zove nada, nego navika na udarce. Dok sam gledao kako se jedno, meni drago, bolesno telo tiho gasi pod naletima neizlečive bolesti, shvatio sam da kancer nije samo biološka dijagnoza. Kancer je metastazirao u tkivo našeg društva. On se očitava u betonu, u batinama, u policijskim kordonima i u hladnim kovertama sa prekršajnim i krivičnim prijavama koje stižu na adrese srpskih studenata. Sve je to isti rukopis, ista agresija, tihi napad iznutra, sa gasiranjem[1] i bez upozorenja.
Kao master inženjer saobraćaja, godinama ponavljam tezu koja mnoge u mojoj struci iritira jer im kvari udobnu poziciju tehnokratske neutralnosti: saobraćaj nije tehnički sistem izolovan od života. Saobraćaj je ogledalo politike, kulture, ekonomije i odnosa moći. Saobraćaj je sociologija u pokretu. U njemu se najpreciznije očitava ko ima moć, ko ima prostor, a ko ima strah. A danas, pod blagoslovom režima Aleksandra Vučića, saobraćajni sistem u Srbiji je ogoljen do koske. Tačnije, transformisan je u hladan, proračunat i brutalan aparat režimskog nasilja nad sopstvenom decom.
Opširnije na: https://bezcenzure.rs/moj-stav/saobracaj-kao-sistem-rezimskog-nasilja
Foto: Screenshot-Nova S