01/03/2026
https://www.facebook.com/share/14eyvMLFWAQ/
PERFEKCIONIZAM NA PSIHOTERAPIJI
Terapeut: Kako si danas, šta se danas izdvaja?
Klijent: Zamalo sam otkazala. Nisam završila "domaći" između seansi. Stalno sam prepravljala uvod. I dalje mi ne deluje dovoljno dobro.
Terapeut: Šta bi se desilo da si došla ovde, a da ga nisi završila?
Klijent: Mislili biste da sam nedosledna. Da mnogo pričam o radu na sebi, ali da ne istrajavam.
Terapeut: To je ono što zamišljaš da bih ja pomislila?
Klijent: Da. I onda osetim stezanje u grudima. Kao da ću biti razotkrivena.
Terapeut: Razotkrivena kao šta?
Klijent: Kao da zapravo nisam toliko sposobna koliko ljudi pretpostavljaju da jesam.
Terapeut: Hajde da ostanemo malo sa tim. Kada to kažeš, koji deo tebe govori?
Klijent: Onaj mali. Anksiozni. Onaj koji skenira lica tražeći razočaranje.
Terapeut: Tvoje Adaptirano Dete?
Klijent: Da. Definitivno. Ona je stalno na dužnosti.
Terapeut: A čije razočaranje sada traži?
Klijent: Vaše. Ali zapravo nije vaše. To je očev glas.
Terapeut: Reci mi, šta si povezala?
Klijent: Ako bih iz škole donela pet minus umesto petice, on bi pitao "A zašto minus?" Ili bi pitao šta je dobila moja drugarica. Mislio je da me tako motiviše. I zaista jesam bivala bolja. Ali nikada se nisam osećala… mirno. Uvek je postojalo nešto sledeće oko čega treba da postanem bolja.
Terapeut: Ljubav kao da je uslovljena konstantnim usavršavanjem...
Klijent: Da. Upravo tako. Kao da ljubav ide uz neprestan rad i nikad nije dovoljno.
Terapeut: A sada, dok sediš ovde i nisi završila "domaći", šta kaže tvoj unutrašnji Kritički Roditelj?
Klijent: "Lenja si. Traćiš vreme, i sebi i ovoj ženi. Da si ozbiljna, to bi bilo gotovo odavno.”
Terapeut: A šta kaže tvoj Odrasli?
Klijent: Moj Odrasli kaže: "Prepravila si ga osam p**a. Bila si umorna. U redu je doneti nešto nesavršeno.”
Terapeut: Koji glas je glasniji?
Klijent: Kritički Roditelj. Uvek. On je uvek glasniji.
Terapeut: Šta se dešava u tvom telu kada taj glas preuzme?
Klijent: Stomak mi se uvrne, ramena se stisnu. Počinjem da planiram kako sve da ispravim. Otvaram pet tabova, bacam se se na posao.
Terapeut: Zvuči kao da tvoje Adaptirano Dete pokušava da povrati sigurnost...
Klijent: Da. Ako nešto dovedem do savršenstva, biću opet bezbedna.
Terapeut: Bezbedna od čega?
Klijent: Od toga da budem… zamenljiva.
Terapeut: To je baš jaka reč...
Klijent: Meni deluje tako jako.
Terapeut: Kada si u životu prvi put zaključila da biti manje od izvrsne znači biti u riziku od zamenjivosti?
Klijent: Ne znam da li je to bilo eksplicitno. Otac je stalno procenjivao moja postignuća. Majka je bila senzitivna, ali anksiozna. Mogla sam da osetim kada je pod stresom. Kada sam bila dobar đak, i ona je delovala rasterećenije, cela kuća je delovala rasterećenije. Ako bih se sa nečim mučila, imala sam osećaj da dodajem težinu celoj porodici.
Terapeut: Dakle, kao osetljivo dete čitala si emocionalnu klimu.
Klijent: Stalno. Mogla sam da osetim mikro-pomeranja. Mamin uzdah, tatinu promenu tona u glasu.
Terapeut: I koju si odluku tada donela o tome kako da pripadaš?
Klijent: "Budi uspešna, budi savršena. Ne budi teret. Ne izazivaj dodatnu brigu.”
Terapeut: To zvuči kao skriptna odluka.
Klijent: Da. "Vredna sam ljubavi kada briljiram.”
Terapeut: A ako ne briljiraš?
Klijent: Tolerisana sam. Možda. Ali ne i potpuno izabrana.
Terapeut: Da li to uverenje funkcioniše i između nas dve sada?
Klijent: …Da. Ako ovde nisam dovoljno pronicljiva, ako nemam dovoljno dobre uvide, mogli biste da izgubite interesovanje za mene.
Terapeut: Primeti šta se upravo desilo. Tvoje Adaptirano Dete je projektovalo starog Kritičkog Roditelja na mene.
Klijent: To je transfer, zar ne?
Terapeut: Da. I ujedno je i unutrašnja Roditelj–Dete transakcija. Tvoj Kritički Roditelj kaže: "Prebaci". Tvoje Adaptirano Dete posluša. Tvoj Odrasli se isključuje.
Klijent: Upravo tako se osećam. Kao da me nešto preuzme.
Terapeut: Kako bi bilo da u ovaj trenutak pozoveš glas Negujućeg Roditelja?
Klijent: To mi uvek deluje strano.
Terapeut: Ipak probaj. Kada bi topao, stabilan glas sada govorio tvom anksioznom delu, šta bi rekao?
Klijent: … "Ne moraš da zaslužiš svoje mesto ovde.”
Terapeut: Je l' možeš da ponoviš, molim te?
Klijent: "Ne moraš da zaslužiš svoje mesto ovde.”
Terapeut: Šta se dešava iznutra dok to izgovaraš?
Klijent: Hoću da zaplačem. Jer ne verujem u to.
Terapeut: Koji deo ne veruje?
Klijent: Adaptirano Dete. Ona misli da je to naivno.
Terapeut: Naravno da misli. Perfekcionizam ju je čuvao.
Klijent: Jeste. Funkcionisalo je.
Terapeut: Funkcionisalo je tada. Da li i dalje funkcioniše sada?
Klijent: Profesionalno, da. U odnosima… ne. Iscrpljena sam. U vezama previše dajem, previše analiziram, previše ispravljam. A onda osećam ogorčenost.
Terapeut: Dakle, ista strategija koja je donosila odobravanje sada blokira intimnost.
Klijent: Da. Jer nikada nisam opuštena. Stalno nadgledam.
Terapeut: Šta nadgledaš?
Klijent: Znakove da sam previše. Ili ne dovoljno dobra.
Terapeut: Zvuči kao stalna hipervigilnost o kojoj smo pričale...
Klijent: Tačno. Čak i kada mi neko kaže da mu se dopadam, pomislim: "Za sada.”
Terapeut: Dakle, perfekcionizam nije samo stvar visokih standarda, ona je i deo sistema emocionalne povezanosti.
Klijent: …Da. Ako sam besprekorno savršena, ne mogu biti napuštena.
Terapeut: A ipak?
Klijent: A ipak ljudi svejedno odu.
Terapeut: Kako se to odrazi na tebe?
Klijent: Pojačam perfekcionizam. "Nisi bila dovoljno savršena.”
Terapeut: To je surov ugovor...
Klijent: Jeste.
Terapeut: Hajde malo da zastanemo. Sada si došla ovde na seansu bez završene vežbe. Rizikovala si da me razočaraš. A ja sam i dalje ovde, prisutna, sa tobom.
Klijent: Da.
Terapeut: Šta tvoj Odrasli kaže na te informacije?
Klijent: Da možda moj zaključak da moram da budem savršena nije skroz tačan i da će postojati ljudi koji će biti tu iako nisam savršena.
Terapeut: Dobro. Ostani s tim. Ne kao idejom - već kao iskustvom.
Klijent: Deluje mi strano. Ali je nekako mekše...
Terapeut: Ta mekoća, koje je to ego stanje?
Klijent: Možda Slobodno Dete? Ili početak Negujućeg Roditelja?
Terapeut: Mislim da je i jedno i drugo. Slobodno Dete se opušta kada se pojavi Negujući Roditelj.
Klijent: Ne znam kako da to održim van naših susreta.
Terapeut: Ne mora da bude savršeno. To bi bio tvoj Kritički Roditelj koji preuzima proces isceljenja.
Klijent: (smeh) Naravno.
Terapeut: Šta ako tvoj trenutni razvojni zadatak nije da eliminišeš perfekcionizam, već da primetiš promene u ego stanjima?
Klijent: Dakle, umesto "Moram ovo da popravim”, postaje: "Aha, moj Kritički Roditelj se javio.”
Terapeut: Upravo tako. To je tvoj Odrasli koji posmatra.
Klijent: A onda svesno uvedem Negujućeg Roditelja?
Terapeut: Da. I pitaš: "Šta mom osetljivom senzitivnom sistemu zapravo treba sada?”
Klijent: Verovatno odmor. Ili podrška, da nekoga pozovem. Ili da predam nešto na 80%.
Terapeut: Šta se dešava u telu kada kažeš "80%"?
Klijent: Panika. I olakšanje.
Terapeut: To zvči kao sama ivica promene...
Klijent: Deluje kao otpuštanje.
Terapeut: Otpuštanje čega?
Klijent: Iluzije da mogu da obezbedim ljubav kroz savršenost.
Terapeut: A ako se ljubav ne obezbeđuje kroz savršenost?
Klijent: Onda mora da se primi. Ne da se zasluži.
Terapeut: Kako tvoj čitav sistem reaguje na tu ideju?
Klijent: Baš je nekako ranjivo, krhko. Ali i… mirno.
Terapeut: Taj mir - da li je uslovljen nečim?
Klijent: Ne. Samo je tu.
Terapeut: To može biti početak ispisivanja tvog novog životnog skripta.
Klijent: Od "Vredna sam ljubavi ako briljiram” ka…
Terapeut: Ti mi reci.
Klijent: "Vredna sam ljubavi. Izvrsnost je opciona.”
Terapeut: Kako tvoje Adaptirano Dete reaguje na to?
Klijent: Skeptično je. Ali radoznalo.
Terapeut: Neka to bude dovoljno za danas... ne mora da bude savršeno da bi bilo dovoljno. Naprotiv.
..
~ beleška sa psihoterapije (*kombinovane crtice)
Ako si visoko osetljiva osoba i osećaš da te perfekcionizam stalno drži na oprezu, moguće je da to nije samo stvar visokih standarda i savesnosti - već i rane skriptne odluke o tome kako da ostaneš voljen/a i bezbedan/a. Na vebinarskom susretu u utorak u 19h istražujemo kako HSP nervni sistem i životni skript zajedno oblikuju perfekcionističke tendencije - i kako da nastavak te priče ispišeš ti, iz sopstvenog pera. Piši. 🌸
~ Jelena Veljković, psiholog
Beleške sa psihoterapije