06/06/2026
Komentar naše mlade Garevljanke Ivane Marić na objavu o uspješno podignutom Spomeniku Majci u Garevcu, koji radosno dijelimo s vama...
Prije svega, želim iskreno zahvaliti na javnom spominjanju i ukazanom poštovanju. Takve stvari čovjek ne zaboravlja, posebno kada dolaze od ljudi koji godinama svoje vrijeme, znanje, energiju i srce ulažu u dobrobit zajednice.
Kao peta generacija svoje obitelji u Garevcu osjećam potrebu napisati nekoliko riječi. Možda sam jedna od mlađih, ali sam odrasla uz priče svojih roditelja, baka i djedova. Odrasla sam slušajući o ljudima koji su nakon Drugog svjetskog rata, a zatim i nakon posljednjeg rata, ponovno podizali ono što je bilo srušeno, vraćali život tamo gdje je ostala praznina i vjerovali u Garevac onda kada je bilo najteže.
Mi mlađi možda nismo bili uz svaki sastanak, svaki dogovor i svaku odluku koja je donesena kroz sve ove godine, ali vidimo. Znamo. Pamtimo. Gledamo što je sve napravljeno i koliko je ljubavi, vremena, odricanja i rada utkano u svaki korak naprijed. Vidimo obnovljenu župu i njezin život, uređena groblja i sveta mjesta, okupljanja našeg naroda iz cijeloga svijeta, kulturne događaje, projekte, dječje sadržaje, kazalište, zajedničke akcije, humanitarni rad i bezbroj trenutaka u kojima su ljudi pokazali da Garevac nije zaboravljen!!
Zato danas osjećam veliko poštovanje prema svima koji su u to utkali dio sebe. Prema Župi Garevac, FOGS-u, Garevcu u srcu, zajednici Evine kćeri, Zakladi Ljudsko bratstvo, Zakladi S onu stranu zida. Svim ljudima koji godinama rade, pomažu, organiziraju, doniraju i vjeruju da Garevac zaslužuje budućnost.
Iza svakog uspjeha stoje ljudi koji su sanjali, planirali, razgovarali, organizirali i radili onda kada nitko nije vidio njihov trud.
Kao netko tko pripada mlađoj generaciji, često razmišljam koliko bi bilo tužno da mladi mojih godina više ne dolaze u Garevac. Da ne poznaju njegovu povijest. Da ne obilaze grobove svojih predaka. Da ne ulaze u našu crkvu. Da ne poznaju ljude koji su stvarali ovo mjesto. Da ne sudjeluju u događajima koji nas okupljaju. Da ne osjećaju ponos kada kažu odakle dolaze.
Za nekoliko dana navršavam 30 godina života. Kada kažem da sam peta generacija svoje obitelji u Garevcu, to nije samo broj. To je priča duga više od stoljeća i pol. Priča o ljudima koji su ovdje živjeli, radili, molili, gradili, podizali djecu, prolazili kroz ratove i teška vremena, ali nikada nisu prestali vjerovati u svoj dom. Zato osjećam ponos, ali i odgovornost prema svemu što su nam ostavili.
Upravo zato ovakvi projekti imaju neprocjenjivu vrijednost. Oni nisu samo događaj jednog dana. Oni povezuju ljude, čuvaju uspomene, grade zajedništvo i ostavljaju trag za nas koji smo danas ovdje, ali i za one koji će doći poslije nas.
A kada govorimo o majkama, vjerujem da ne postoje riječi koje mogu dovoljno opisati njihovu žrtvu.
Koliko je samo majki ispratilo svoje sinove, muževe, braću i najmilije. Koliko je suza ostalo skriveno od pogleda drugih. Koliko je neprospavanih noći, molitvi, tuge i boli ostalo zaključano duboko u njihovim srcima. A ipak su upravo one nastavile živjeti. Podizale su djecu, čuvale obitelji, vjeru, običaje, uspomene i nadu kada je bilo najteže. I zato ja ovdje stojim i mogu da pišem za Garevac. Da njih nije bilo, ne bi ni mene sada bilo!
One nisu nosile samo svoju bol. Nosile su cijeli jedan narod kroz najteža vremena.
Zato ovaj spomenik za mene nije samo umjetničko djelo. On je znak zahvalnosti svim ženama koje su ostale uspravne kada bi mnogi pokleknuli. Ženama koje su svojim rukama gradile život iznova. Ženama zahvaljujući kojima smo danas ovdje.
Posebno želim izraziti poštovanje Slavici. Godinama promatram njezin rad, njezinu energiju, dobrotu, upornost i ljubav prema ljudima i svome kraju. Neki ljudi iza sebe ostavljaju riječi, a neki djela. Djela ostaju govoriti i onda kada ljudi zašute.
Hvala joj na svemu što je učinila kroz ovaj projekt, ali i na svemu što godinama čini za zajednicu i ljude oko sebe.
Hvala i svim ženama, volonterima, donatorima, organizatorima, umjetnicima i svakom čovjeku koji je dao dio sebe da ovaj projekt zaživi. Velike stvari nikada ne stvaraju pojedinci. Stvaraju ih zajednice koje vjeruju jedne u druge. ❤️
I zato osjećam ponos.
Ponos što sam peta generacija Garevca.
Ponos što pripadam ljudima koji nikada nisu odustali od svoga sela.
Ponos što mogu gledati što su generacije prije mene stvorile.
Ponos što i danas postoje ljudi koji imaju snage, volje i srca raditi za zajednicu.
Jer selo ne čine samo kuće, ceste i zgrade. Selo čine ljudi. Njihove uspomene, njihove žrtve, njihova ljubav i njihova spremnost da ostave nešto onima koji dolaze poslije njih.
Od srca hvala svima koji su kroz godine gradili, obnavljali, okupljali, pomagali i vjerovali u Garevac. Zahvaljujući vama, mi danas ne nasljeđujemo samo mjesto iz kojeg potječemo, nego zajednicu kojoj s ponosom pripadamo.
Hvala!
Ivana Marić
