26/09/2026
MLADI ZA BUDUĆNOST – GAREVAC
Možda će netko tko me poznaje pomisliti: „Pa dobro, Ivana, znamo da voliš Garevac." Ali evo, pokušat ću objasniti zašto.
Kada dođem u Garevac, imam osjećaj kao da mi se nešto u glavi i srcu jednostavno smiri. Osjećam neku slobodu koju ne znam objasniti. Dan mi tamo nekako traje duže, a opet prođe brže.
U 24 sata u Garevcu mogu napraviti toliko toga. Vidjeti toliko ljudi, popiti kavu, otići nekome, netko dođe meni, malo razgovarati, malo se smijati, negdje ručati, prošetati, sresti nekoga na cesti… i na kraju dana imam osjećaj da sam živjela tri dana, a ne jedan.
I sve mi je nekako lakše. Veselija sam. Smijem se. Radujem se. A možda je razlog tome zapravo vrlo jednostavan. Ljudi.
Kroz godine sam u Garevcu upoznala toliko ljudi da ih danas neke volim kao da su mi krvna rodbina. A mnogi su generacijama stariji od mene. Od nekih sam slušala priče o Garevcu koje prije nisam znala. O ljudima, događajima, obiteljima, životu kakav je nekada bio. Upoznala sam ljude od kojih sam puno naučila i shvatila nešto što možda prije nisam toliko vidjela. Koliko je pametnog, školovanog, sposobnog i vrijednog svijeta poteklo iz jednog malog Garevca. Ali isto tako, koliko ima ljudi koji možda nemaju velike titule ni škole iza sebe, ali imaju nešto drugo:
Srce. Dušu. Vrijedne ruke.
Ljudi koji će ti, dok prolaziš ulicom, pružiti čašu hladne vode.
Netko će ti dati punu šaku šljiva.
Netko će te vidjeti i reći: „Ajde na kolač."
Netko će te ujutro zvati na vruće uštipke.
Netko će sjesti s tobom i dati ti savjet koji možda nikada nećeš zaboraviti.
A netko će samo sjesti kraj tebe i pričati.
Možda zato što taj dan nema nikoga svoga tko bi ga saslušao.
I onda ga ti saslušaš.
Netko će te nasmijati kada ti nije do smijeha. Netko će u običnom danu pronaći razlog za radost i prenijeti je na tebe. I ja sam kroz sve te ljude shvatila koliko su zapravo neke duše vrijedne. Zato mi se dogodi da nekoga zagrlim i imam osjećaj kao da iz mene u tom trenutku lete leptiri od radosti.
A onda dođe dan kada moram krenuti. Opet mi srce pukne. Opet suze. I opet se pitam kako je moguće da toliko voliš mjesto u kojem nisi rođen. Ali valjda se neke stvari ne moraju rođenjem dokazivati. Neke jednostavno osjetiš. Baš zato već neko vrijeme razmišljam o mladima. Jer mi imamo jedan problem. Puno nas je, a ne poznajemo se.
Svi znamo neke garevačke „legende". Znamo ljude koje svi znaju, obitelji o kojima se priča, one koje ćeš sresti gdje god dođeš. Ali mi mlađi? Često se međusobno ni ne poznajemo. A možda je baš među nama netko tko nam je rodbina, a još to ne znamo.
Možda dvoje ljudi koji se danas ne poznaju imaju zajedničke pretke. Možda netko tko živi u Švicarskoj ima rođaka u Njemačkoj. Možda netko u Hrvatskoj ima prijatelja u Americi. Možda ćemo se jednog dana smijati kada shvatimo da smo godinama živjeli jedni drugima blizu, a nismo ni znali da smo „naši".
I zašto bi to moralo biti tako? Zašto ne bismo mogli imati nekoga kome ćeš, kada dođeš u Garevac, samo napisati:
„E, ima li koga?" I netko odgovori: „Ima. Ajmo na kavu."
Ili:
„Ajmo igrati nogometa."
„Ajmo večeras nešto izroštiljati."
„Ajmo sjesti negdje."
Pustiti glazbu. Smijati se. Pričati viceve. Pričati ozbiljne stvari. Upoznati nekoga novog.
Što nam nedostaje?
Nitko od nas ne mora 24 sata dnevno nešto organizirati, raditi, kopati njivu ili dokazivati da je „koristan" za Garevac. Nekada je dovoljno samo biti zajedno. Jer iz druženja nastane poznanstvo. Iz poznanstva prijateljstvo. Iz prijateljstva nešto još veće. A nekada se možda rodi i neka ljubav. Pa jednog dana imamo sljedeću svadbu u Garevcu i smijemo se kako su se dvoje „naših" upoznali upravo zato što su se mladi počeli povezivati.
Zašto ne? Život piše svakakve priče.
Ali postoji još nešto što me posebno brine. Mi danas još možemo sjesti sa starijim Garevljanima i pitati ih:
„Kako je nekada bilo?"
„Tko je ovdje živio?"
„Kako se živjelo?"
„Što ste doživjeli?"
„Što pamtite?"
„Što mislite da mi danas ne smijemo zaboraviti?"
Možemo ih slušati. Možemo zapisati. Možemo snimiti.
Jer za 20 ili 30 godina mnogih od njih možda više neće biti. A ako danas ne stanemo, ne pitamo i ne slušamo, jednog dana ćemo shvatiti da smo izgubili puno više od ljudi. Izgubit ćemo njihove priče. Njihova sjećanja. Njihove običaje. Njihov način života. Dijelove Garevca koje više nitko neće moći ispričati.
I zato mislim da mi mladi imamo veliku odgovornost. Ne da sve radimo isto kao oni prije nas. Nego da sačuvamo ono što vrijedi i nastavimo svojim putem. Jer mi danas živimo drugačije. Rasuti smo po svijetu. Imamo druge poslove, druge obveze, druge živote. Ali to ne znači da moramo izgubiti ono što nas povezuje.
Zato sam prihvatila poziv da se uključim u rad FOGS-a kao koordinatorica za mlade i društvene mreže te kao voditeljica sekcije „Mladi za budućnost".
I ne gledam na to samo kao na neku funkciju. Gledam na to kao na priliku. Priliku da se pronađemo. Da se upoznamo, čujemo jedni druge i međusobno povežemo. Te da oni koji su odrasli u Švicarskoj upoznaju nekoga tko je odrastao u Hrvatskoj i da se netko tko možda nikada nije osjećao posebno povezano s drugim mladima odjednom osjeti kao dio nečega.
Ne želim unaprijed govoriti što ćemo sve napraviti. Jer možda će najbolja ideja doći od nekoga koga još uopće ne poznajem. Možda će netko drugi imati bolju ideju od mene.
I to je upravo ono što želim. Da to ne bude „moja" priča, nego naša.
Ja mogu razgovarati s malima i velikima. S mladima i starima. Mogu sjediti s nekim tko ima 18 godina, a onda otići na kavu s nekim tko ima 80. I meni je oboje lijepo. Jer u svakome možemo pronaći nešto. A ono što mene u Garevcu uvijek iznova dira jest upravo to što, koliko god bili različiti, ipak imamo nešto zajedničko. Možda to ne vidimo odmah. Ali postoji.
U načinu na koji se pozdravljamo.
U tome što će ti netko dati vode.
U šaci šljiva. U kolaču. U uštipcima.
U razgovoru. U savjetu. U zagrljaju.
U smijehu.
U tome što će ti netko reći: „Dođi."
I možda je upravo to Garevac. Ne samo kuće, ulice, crkva, groblje, polja i avlije. Nego ljudi. Ljudi koji su ovdje bili prije nas. Ljudi koji su ovdje danas. I ljudi koji tek trebaju doći.
Zato bih voljela da se mi mladi pronađemo i da znamo jedni za druge i čiji smo. Da znamo odakle smo i možemo jednog dana pogledati iza sebe i reći:
„Nismo bili rođeni svi u Garevcu. Nismo svi tamo odrasli. Nismo svi išli u istu školu. Ali smo ga ipak pronašli. I on je pronašao nas." Možda ćemo jednog dana, kada budemo stariji, sjediti negdje u Garevcu i pričati o svemu što se dogodilo. O prijateljstvima, ljudima, ljubavima, svadbama, ludim idejama, druženjima i o svemu što smo zajedno napravili. Možda ćemo tada reći:
„Sjećaš se kada smo se jedva poznavali?" A danas se poznajemo. Danas smo prijatelji. Danas smo obitelj. Danas zajedno pričamo svoju priču. I zato želim napraviti prvi korak.
Mladi za budućnost – Garevac.
Za sve one koji su mladi po godinama, ali i za sve one koji u sebi još uvijek nose nešto mladenačko. Za one koji žive u Garevcu i za one koji žive daleko. Za one koji dolaze svake godine i one koji dugo nisu bili. Za one koji Garevac poznaju od rođenja i za one koji, poput mene, nisu tamo rođeni, ali su ga nekako pronašli i zavoljeli.
Ako si naša, ako si naš, javi se!
Možda se još ne poznajemo, a rodbina smo. Možda ćemo postati prijatelji i zajedno napraviti nešto što će jednog dana biti dio garevačke povijesti. A možda ćemo samo sjesti, pojesti nešto s roštilja, pustiti glazbu i smijati se do kasno u noć. I iskreno? Meni je i to dovoljno.
Jer dok god se ljudi sastaju, razgovaraju, smiju, vole i čuvaju jedni druge – Garevac živi.
Ivana Marić
koordinatorica za mlade i društvene mreže FOGS-a
voditeljica sekcije „Mladi za budućnost – Garevac“
..
Ivana je rođena 1996. godine u Švicarskoj.
Radi kao voditeljica skladišta rezervnih dijelova u jednoj automobilskoj garaži, gdje je odgovorna za originalne rezervne dijelove i dodatnu opremu. Osim toga, radi i kao mentorica i voditeljica za učenike na naukovanju.
Njezina dva životna mota glase. „Tamo gdje drugi koče, ja dodajem gas." I drugo. „Ne pitaj, jednostavno napravi, jer netko gore uvijek gleda na tebe."
Voli biti osoba koja pokreće stvari, preuzima odgovornost i ne čeka da netko drugi riješi problem. Vjeruje da se neke stvari jednostavno moraju napraviti, bez previše razmišljanja i čekanja, ali uvijek s vjerom da se trud, hrabrost i dobrota na kraju prepoznaju.
Izuzetno smo sretni i ponosni zbog Ivanine odluke da se priključi radu FOGS-a kao koordinatorica za mlade i društvene mreže te kao voditeljica sekcije "Mladi za budućnost Garevac". Kroz osobne razgovore i komunikaciju uvidjeli smo Ivanin potencijal koji nije samo profesionalan, nego prije svega duboko ljudski, autentičan i iskren, onu narav koja oslikava našega čovjeka, a istodobno otvara velike perspektive za budućnost našega Garevca. Taj naš zaključak potvrđuju i njezine gore navedene uvodne riječi.
Smatramo da je ovo ključna tema. Nakon svih dosadašnjih, na neki način materijalnih pothvata, onih prije FOGS-a te onih koje FOGS danas provodi, od održavanja u selu do potpore našoj župi u cijelini i našim ljudima u njoj, vjerujemo da je sada pravo vrijeme da poradimo na onome na čemu počiva garevačka budućnost. Na mladom naraštaju. Mnoge su generacije dokazale da se marljivošću selo može održati u materijalnom smislu, no ono što se znalo zanemariti jest da vrijeme teče, da se mijenjaju generacije i uvjeti te da su raspoloživa sasvim drukčija sredstva, tehnička, intelektualna i svaka druga. Tome se moramo prilagoditi, a suvremene izazove, tamo gdje je moguće, prepustiti suvremenim generacijama.
Zahvaljujemo Ivani i zahvaljujemo Bogu na providnosti što nam ju je u pravom trenutku poslao, na njezinoj spremnosti da prihvati ovu odgovornost i na povjerenju koje nam je iskazala. Ivana neće biti sama, no djelovat će slobodno i samostalno, uz našu potporu, kako bi svi njezini potencijali, ali i oni njezinih budućih suradnica i suradnika, došli do izražaja.
Kao što je FOGS, premda u potpunosti garevački, uvijek bio otvoren prema svima i prema svim ljudima, što potvrđuje i velik broj naših članova i donatora iz susjednih župa, pa i šire, tako ni sekcija "Mladi za budućnost" nije ograničena isključivo na garevačku mladež. Pozvani su svi koji žele biti dio ove priče, da se obrate Ivani i uključe se u ovaj vrijedan i dugoročan projekt. Naši stari bili su uvijek povezani, ma gdje živjeli, pa nema razloga da to ne budu i naša djeca.
U nadi da će naši mladi Garevljani prepoznati ovaj trenutak, uz podršku svojih roditelja, šaljemo svima njima i njihovim obiteljima obilje Božjeg blagoslova.
Vaši Miro Šerić i Josip Križić
FOGS
